Povodom 25.novembra, Dana državnosti Bosne i Hercegovine, dajemo kraći osvrt dr.Fahrudina Novalića na povjest Bosne i Hercegovine

HISTORIJA BOŠNJAKA

Historija Bošnjaka može se podijeliti u tri velika razdoblja:

(1) DOBA FEUDALNE BOSANSKE DRŽAVE;

(2) DOBA TURSKE VLADAVINE;

(3) MODERNO DOBA, koje nastupa s austrougarskom okupacijom 1878. i traje sve do danas"

Historija Bošnjaka počinje od kasnog rimskog carstva i južnoslavenskog ranog feudalizma i neprekidno traje sve do naših dana ...

Svaku historiju (države, društva, naroda...) kao materijalnu tvorevinu/kulturu u sve tri njene vremenske dimenzije: prošlost, sadašnjost i budućnost, kao vezivno političko i kulturno-duhovno tkivo, manje ili više, prožimaju ideje.

Društvo ili narod bez ideja nema historije. Ova će se historija, ne zanemarujući bošnjačku materijalnu kulturu i njene spomenike, uglavnom nastojati baviti idejama kojima su se Bošnjaci u svojoj historiji rukovodili i koje su im omogućile da kao narod prezive i ostanu svoji na svome.

Nastanak i razvoj bošnjačkog bića

"Bosna je, kako je to u najnovijoj historijskoj literaturi dokazano, bez sumnje, najstarija južnoslavenska ranofeudalna država" , dosta udaljena od tadašnjih civilizacijskih središta, istoka (Carigrad) i zapada (Rim), pa su njihovi ekonomski, politički i kulturni utjecaji do nje sporo dolazili i slabo se osjećali.

Bosanska hereza: bogumili i Crkva bosanska

Autor se opravdano pita: "Da li je bosanska verzija kršćanstva u toj svojoj samozatajnosti oblikovala politički pojam srednjovjekovnog bosanstva i bosansku državu ili je Bosna samo iskoristila 'bogumilstvo' ili 'patarenstvo' kao sredstvo za ostvarenje svoje državne samostalnosti i jedne osobene duhovnosti?

Razna dualistička učenja prisutna su u skoro svim dijelovima Balkana kroz cijeli srednji vijek. Taj je 'balkansko-slavenski protestantizam' imao svoje duboke socijalno-etičke korijene, ali jedino je u Bosni igrao političku ulogu. Hereza je u Bosni, bez sumnje, bila sredstvom državne politike, ali joj se duhovna dimenzija i presudan uticaj na duhovni život bosanskog čovjeka nikako ne mogu odreći" .

Za vrijeme vladavine bana Kulina, "veliki ban", "plemeniti i moćni muz", kako ga u svom izvjestaju 1203. godine naziva papski izaslanik Ivan de Kazamaris, bosanska se država prostirala od Drine do Grmeča, sa oblastima Bosnom, Usorom, Soli i Donjim krajevima oko Sane. U to vrijeme javljaju se prve vijesti o postojanju i širenju heretičkog učenja u Bosni, koje je uzelo tolikog maha da ga je prihvatio i sam ban Kulin, sa svojom porodicom, širom rodbinom i sa više od deset hiljada svojih podanika. O tome je papu Inocenta III. 1199. prvi pismeno izvijestio zetski knez Vukan, stariji sin velikog raškog župana Stefana Nemanje. Papa se već 1200. godine javio pismom ugarskom kralju Emeriku i tražio njegovu intervenciju protiv heretika u Bosni. Emerik je prihvatio papin poziv, motiviran da će ostvariti svoje političke pretenzije na Bosnu. "Time je započela bliska saradnja između rimske kurije i ugarskih kraljeva, te raznih vladara iz loze Nemanjića i njihove svetosavske pravoslavne crkve u zajedničkoj borbi protiv heretičke Bosne, a u stvari protiv njene samosvojnosti i samobitnosti. Bio je to početak saradnje između mača i krža ili krsta, koja se kroz cijelu historiju Bosne, kada su u pitanju bosanski heretici,nije više nikada prekidala".

Mudri i oprezni ban Kulin dobro je procijenio da Bosni prijeti križarski rat, pa je u pogledu vjere prihvatio sve što od njega traži rimska kurija. Zamolio je papu da u Bosnu pošalje svoga izaslanika koji će njega i njegove ljude uputiti u stvari vjere. Papa je tim povodom poslao u Bosnu svoga izaslanika Ivana de Kazamarisa. "On je prema dobijenim uputstvima trebalo da postupi kao i u ranijim sličnim misijama, odnosno istragama vršenim protiv katara i patarena po Italiji i Francuskoj, što je značilo da prvo pokuša prevesti heretike 'na put istine', a ako se ne odazovu onda da se protiv njih postupi po propisima koje je izdao papa, što je znacilo da se upotrijebi sila."

Papin izaslanik stigao je u Bosnu početkom aprila 1203. godine. Na Bilinom polju kod Zenice održao je sabor sa starješinama Bosanske Crkve, banom Kulinom, njegovim časnicima i narodom. Ban Kulin i starješine Bosanske Crkve, 8. IV. 1203. godine, potpisali su akt o odbacivanju (abjuraciji) svog heretičkog učenja i prakse. Čin odricanja, u stvarnosti, pokazao se kao privid - kao Kulinov taktički potez povučen u samoobrani da bi se izbjegla opasnost krstaškog rata. Bosanski krstjani na različite načine odupirali su se svakoj vrsti spoljnog pritiska. "Osobene historijske prilike u Bosni omogućile su bosanskom krstjanstvu da tu uhvati čvrstog korijena i razvije se u veliku moralnu snagu kojom se, skoro tri stoljeća, pruzao otpor svim pritiscima koji su dolazili, kako sa zapada tako i sa istoka".

Nakon izvještaja iz Bosne da je ban Matej Ninoslav ponovno prišao hereticima i da je njihov pokret zahvatio i susjedne zemlje, posebno Slavoniju, papa je obnovio zahtjev da se protiv Bosne povede križarski rat. Rat je poceo 1235. godine i, sa prekidima, trajao tri godine. Križarski rat, pokrenut u cilju istrebljenja heretika, ujedinio je u otporu križarima najznačajnije subjekte bosanske države - domaću crkvu, vlastelu, seljaštvo i vladara. Križarima je pružen snažan otpor. Staleški organizovana vlastela, kao politički narod srednjovjekovne Bosne, i posebno ustrojena Crkva bosanska, svojim interesima i sviješću o njima, imale su presudnu ulogu u etničkom razvoju i oblikovanju Bosne. "Vlastela i crkva su, prije svega, bile nosioci zemaljskog imena Bosne i Bosanaca (Bošnjana ili Bošnjaka) i čuvari svojih prava i svoje teritorijalne zasebnosti, osobenosti i cjeline. Iz samosvijesti o sebi i svojim interesima proizilazila je i svijest o značaju vlastite teritorije za njihovo učenje. Takva su osjećanja ležala u korijenu bosanskog patriotizma i evolucije bosnjačkog etniciteta.

Osnova različitog etnopolitičkog razvoja Bosne leži u njenoj posebnoj crkvi i njenim suštinskim razlikama u odnosu na rimokatoličku i srpskopravoslavnu crkvu."

Kako "pola stoljeća dominikanskog misionarskog i inkvizitorskog rada na iskorjenjivanju bosanske hereze nije dalo nikakve rezultate. "pravoslavna crkva uvijek je zauzimala izrazito neprijateljski stav prema bosanskim krstjanima i njihovoj vjerskoj organizaciji". I katolička i pravoslavna crkva, u odnosu na heretike, nisu odbacivale metode sile kada im je to po mjestu, vremenski ili na neki drugi način odgovaralo. U oblasti Huma postepeno preobraćanje bosanskih krstjana na pravoslavlje teklo je srazmjerno mirnim putem, "dok su u dijelovima Podrinja heretici sredinom XV. st. progonima i silom uvodjeni u pravoslavlje" .

Skoro sva djela i različiti prilozi koji su poslije Božidara Petranovića (Bogomili, crkva bosanska i krstjani, 1867) i Franje Račkog (Bogumili i patareni, 1867), objavljeni o Crkvi bosanskoj, imaju izrazito polemički karakter. "To je razumljivo, jer pitanje Crkve bosanske zadire u sve nacionalne mitove i s njima povezane nacionalističke ideologije i predrasude, koje su nastale i koje postoje na središnjem južnoslavenskom prostoru.

Procesi koji su zahvatili Bosnu nakon uništenja njene srednjovjekovne države, a to su širenje Islama i daljnje oblikovanje bošnjackog etnosa, ne mogu se objasniti niti shvatiti bez karaktera i uloge Crkve bosanske, za koju je s razlogom primijećeno da kao 'osebujni bosanski fenomen leži u samom srcu bošnjacke nacionalnosti'.

Prema Franji Račkom, "Crkva bosanska predstavlja izdanak bogumilstva, koje je kao učenje i pokret u X. st. utemeljio neki bugarski svećenik po imenu Bogumil". Rački i njegovi istomišljenici dali su cjelovitu sliku Crkve bosanske, kao organizacije sasvim različite od crkve u okolnim zemljama, sa vlastitim načelima, ustrojstvom i teologijom. Bogumili su prvi koji su na ovom terenu tjerali svoju vlastitu politiku...

"Bogumilska teorija o bosanskoj crkvi Franje Račkog uzivala je cijelo jedno stoljeće popularnost i vjerodostojnost, jer se smatralo da automatski i logično objašnjava dva druga složena pitanja bosanske povijesti. Prvo je masovno prihvatanje Islama, a drugo je 'misterija' bosanskih stećaka. Smatralo se da su bogumili, izmoreni stalnim progonima od katolicizma i pravoslavlja, jednostavno odmah nakon dolaska Osmanlija masovno prihvatili Islam...Sigurno je da su Islam prihvatili pripadnici sve tri religije u Bosni. Prema tome, prihvatanje Islama od strane brojnih Bosanaca tokom prvog stoljeća nakon pada bosanske države posljedica je dinamizma nove vjere, a ne neke njihove navodne sklonosti ka preobraćanju usljed pripadanja nekim heretičkim učenjima, kako se to često "misli" i pise.

Crkva bosanska imala je dvostruku i protivrječnu ulogu. Njena povezanost sa vlastelom bila je jedan od ključnih činilaca slabosti središnje vlasti i izraza partikularnih tendencija u feudalnoj Bosni. S druge strane je kao heretički i političko-ideoloski činilac u borbi protiv pape i ugarskih kraljeva i velikaša,..., dala značajan doprinos izgradnji bosanske državne samostalnosti i odbrani od vanjskih neprijatelja

Doba osmanske vladavine

Tokom osmanskog osvajanja Bosne i nakon njega, uz navedene okolnosti, postupno je nastajala i razvijala se po sadržaju i obliku složena, ali jedinstvena muslimanska zajednica. Autor o tome sazeto kaže: "Bošnjacka muslimanska zajednica, odnosno društvo uobličilo se kao osoben vid zajednice, koju je u jednu cjelinu povezivala opća privrženost Osmanskoj Islamskoj državi, čijim su posredstvom Bošnjaci postali muslimani i na taj način tijesno povezali svoju sudbinu s tom državom.

Posredstvom Islama, koji je predstavljao idejnu polugu (religiozno-idejnu i šire kulturno-duhovnu orijentaciju,) Osmanskog Carstva, Bošnjaci su usvojili jedinstvenu političku ideologiju i ulazili u jedinstveni kulturni krug" . Prihvatanje Islama u Bosni bilo je proces čija se postepenost i dinamika mogu pratiti prije svega na osnovu Osmanskih deftera, čijem se proučavanju u Bosni pristupilo tek poslije 1945. godine. "Ovi primarni izvori pokazuju da je proces prihvatanja Islama u Bosni trajao 250 godina" . Može se reći da "nisu vjerski, nego politički razlozi bosanske krstjane približili Turcima-Osmanlijama, kao nosiocima Islama". Progonima i nasilnim pokatoličavanjem pripadnika Crkve bosanske u Bosni su nastale prilike u kojima se moralo birati između grube katoličke prozelitističke kampanje dvojice posljednjih bosanskih kraljeva i Turaka-Osmanlija u njihovom pobjedonosnom nastupu.Širenje Islama u Bosni je usko povezano s nastankom i razvojem gradova, koji su bili središta cjelovite ekonomske djelatnosti, a posebice trgovine, zanata , te zadovoljavanja svih osobnih i društvenih potreba gradskog stanovništva. U većim su gradovima osim hanova, karavan-saraja, musafirhana, brojnih dućana različitih esnafa postojali i bezistani. Sve te ekonomske i kulturno-duhovne okolnosti omogućavale su širenje Islama. Neki historičari su pokušali naučnim metodama dokazati tezu da je prihvatanje Islama u Bosni u neposrednoj vezi s očuvanjem zemljišnog posjeda. Dokazivali su da je u pogledu agrarnog uredjenja Osmanska Bosna u biti ostala feudalna, veoma rasparčana zemlja, kao u doba Kotromanića...Takvo nastojanje "pokazuje svako odsustvo poznavanja karaktera i prirode Osmanskog vojno-administrativnog i zemljišnog uredjenja. Svaki bosanski vlastelin koji se uključio u taj sistem, kao uživalac timara i spahija, provodio je najveći dio godine u aktivnoj vojnoj službi kao ratnik-konjanik" . To znači da je živio od svoga, najčešće napornog rada.

Na neosnovanost tvrdnji o nasilnom širenju Islama jasno je odgovorio i Vladislav Škarić još 1940. godine. On je na osnovu "izvora ustanovio da je 'krivo mišljenje da se na Balkanskom poluostrvu Islam širio naglo i da je službeno širen silom'. Tu činjenicu Škarić potkrepljuje jednim logičkim argumentom, koji je vrlo očit, tj. 'da XIX. vijek ne bi zatekao ni jednog hrišćanina, niti bi bilo ni jedne crkve i manastira da je Islam širen državnom silom' . Islam su jednostavno 'širile prilike i ljudske okolnosti' ". Stav je autora, kako je svako nastojanje da se za činjenicu masovnog prihvatanja Islama u Bosni nadje neko navodno historijsko objašnjenje usmjereno, u prvom redu, na neprirodnost/neautohtonost i negiranje Bošnjaka. U okolnostima cjelovitih društvenih proturječnosti toga doba, "se krajem XVII. st. na prostoru od Metohije, na istoku, do Like, na zapadu, te od Slavonije, na sjeveru, do Dalmacije, na jugu, obrazovala velika i gusta aglomeracija muslimanskog stanovništva, slavenskog porijekla i jezika. To je stanovništvo u jezičkom, etničkom i političkom smislu općenito u Osmanskom Carstvu smatrano Bošnjacima, odnosno bošnjačkim narodom"

Pokret za autonomiju Bosne

Krajem XVIII. i pocetkom XIX. stoljeća javljaju se medju Bošnjacima neslaganja i pobune na različitoj socijalnoj i političkoj osnovi. Još u prvoj polovini XVIII. st. zaživjela je u Bosni institucija ajanluka, kao novog oblika funkcionisanja lokalne uprave u Osmanskoj državi. Bunili su se uglavnom ajani i kapetani, kao feudalni veleposjednici i osnovni nosioci funkcije lokalne vlasti, protiv najavljenih upravnih i vojnih reformi. Uz njih su se bunili i janjičari po gradovima, posebno u Sarajevu. "Zamišljene i najavljene upravne i vojne reforme činile su izlišnim, kako janjičarstvo tako i ajanluk".Kapetani i ajani su se sastali u Tuzli krajem siječnja 1831. godine i dogovorili da ne prihvate reforme,već da se odupru, posebno formiranju nove vojske i nametanju novih poreza, te ustupanju podrinjskih nahija Srbiji. Za svog su vodju, 5. II. 1831. godine, izabrali Husein-kapetana Gradaščevica. Nakon sukoba s turskom vojskom, 18. VII. 1831. kod Kačanika na Kosovu, u kojoj je Husein-kapetan izvojevao veliku pobjedu, ostali ajani ga proglašavaju bosanskim vezirom "( prema A. S. Alicicu, u Sarajevu 12. IX. 1831," ), zvanično se proglašava i javno objavljuje autonomija Bosne. Samo poslije nešto više od osam mjeseci, 31. V. 1832. godine, turska vojska uz pomoć nekih hercegovackih ajana, sa Ali-agom Rizvanbegovićem i Smail-agom Čengićem na čelu, nanijela je presudan poraz Husein-kapetanu i njegovim pristalicama na Palama kod Sarajeva. Tim je porazom pokret Husein-kapetana Gradaščevića za autonomiju Bosne konačno propao. Ipak, Gradaščević je nastojao, i u velikoj mjeri uspio, dati pokretu općebosanski karakter. Osim nekoliko hercegovačkih ajana, uz njega je ipak pristala sva Bosna, uključujući tu i Sandžak.

Vuk Karadžić je u pismu Jerneju Kopitaru, datiranom u Zemunu 18. VI. 1832., tadašnju situaciju u Srbiji i Bosni sažeo u jednoj rečenici: 'U Srbiji sve po starome, a sultan Bošnjake pokori sam'.

Husein-kapetan je posredstvom čovjeka od svog osobitog povjerenja, fra Ilije Starčevića, održavao veze sa susjednim austrijskim vlastima,čiju je podršku nastojao osigurati. Ali, Austrija 'iz svoje sebičnosti nije htjela znati za Bošnjake'.

Vrlo značajna, ako ne i najznačajnija kulturna tekovina druge polovine 19. stoljeca medju Bošnjacima je pojava suvremenog štamparstva, štampe i novinarstva kao profesije. Krajem maja 1866. počela je u Sarajevu raditi prva suvremena štamparija. U njoj se od 1866. do okupacije 1878. štampao uporedo na turskom i bosanskom jeziku i službeni vilajetski sedmični list Bosna. Tokom 13 godina njenog izlaženja, Bosnu su uredjivali Mustafa Rifet Imanovic, Salih Biogradlija, Nurrudin Kurtćehajić i Kadri Carigradlija, slovoslogač turskog teksta u listu. Osim službene Bosne, u Sarajevu se uskoro pojavio i prvi privatni bošnjacki list, Sarajevski cvjetnik, čiji je izdavač i urednik bio Mehmed Saćir Kurtćehajić.

Austro-ugarsko razdoblje

Okupacija Bosne i Hercegovine 1878. godine i dolazak Austro-Ugarske u BiH bio je za Bošnjake veliki historijski zaokret i neizvjesni izazov - prelazak iz jednog civilizacijskog kruga u drugi, u sasvim različitu kulturu i način života, koji su izazivali dramatične i sudbonosne posljedice u životu ljudi. Jedna od tih pojava je i iseljavanje u Tursku, čiji su uzroci različiti. Broj iseljenih Bošnjaka u toku četerdeset godina austrougarske uprave u Bosni i Hercegovini kreće se od 61.114 iseljenika, što je zvanični podatak austrougarskih vlasti do 300.000, sto je podatak koji se spominje u publicistici.

Nakon aneksije BiH 1908. godine nastavilo se masovno iseljavanje Bošnjaka iz BiH u Tursku. Samo 1910. godine broj iseljenika dostigao je brojku 17.018. "Neki savremenici nisu za iseljavanje krivili samo Austro-Ugarsku, nego i Tursku, koja je istodobno dala pobudu za emigraciju" nastojeci "da na granicama Srbije, Bugarske i Grčke naseli, zbog održavanja ravnoteže prema tamošnjem hrišćanskom elementu, muslimane iz Bosne i Istočne Rumelije". Bosna je u to vrijeme bila izložena snažnim nacionalističkim pritiscima, od čijeg je efikasnog izoliranja u velikoj mjeri zavisio opstanak Monarhije u njoj. Nakon preuzimanja uprave nad Bosnom i Hercegovinom,austrougarski guverner Benjamin Kállay je "polazeći od vjerske tolerancije i postivanja pariteta" pokušao u domaćem stanovništvu razviti i učvrstiti osjećanje bosanske posebnosti, odnosno narodnosti.Takvo bosanstvo je krajem osamdesetih godina dobilo obilježje "političke ideje sa spoljnim simbolima (grb i zastava), oštro je napadano u srpskoj i hrvatskoj štampi i publicistici".

U unutrasnjem životu zemlje bošnjaštvo je jasno došlo do izražaja početkom devedesetih godina. Već sredinom 1891. godine Mehmed-beg Kapetanović-Ljubušak pokrenuo je list Bošnjak . Prvi broj Bošnjaka izasao je 2. VII. 1891. godine. Programska orijentacija lista bila "je na prosvjetiteljskom radu u narodu, razbijanju predrasuda o Bošnjacima i njihovo približavanje evropskoj civilizaciji". Prema Bošnjaku, elementi narodne identifikacije su jezik i slavensko porijeklo, a faktori koji su odvojili Bošnjake od ostalih naroda su klima, mjesni običaji i vjera."Srbi i Hrvati su susjedni narodi sa kojima treba u slozi i ljubavi živjeti, samo da i oni ostave na miru Bošnjake i ne naturaju im svoje ime". "Bošnjaštvo se može posmatrati i kao mogućnost da se prevlada konfesionalna sadržina nacije u Bosni i Hercegovini. Medjutim, ni jedan od nosilaca bošnjaštva u suštini mu nije davao ovo značenje. I kod lista , Bošnjak , u početku, to šire značenje bošnjaštva više je privid i odraz službene austrijske politike, nego vlastito uvjerenje. Za Bošnjak , i pored njegove uske društvene pozicije, bošnjaštvo je, prije svega, mogućnost nacionalne samoidentifikacije muslimana i isključivo sredstvo odbrane njihove posebnosti" .

Bošnjački autonomni pokret

Krajem 19. i početkom 20. stoljeca počela je borba Bošnjaka za vjersku i vakufsko-mearifsku autonomiju. "Osnovni bošnjački kulturno-politički interes tog vremena odnosio se na rad i položaj vakufa, kao temeljnih materijalnih izvora za izdržavanje škola i ostalih mearifskih i Islamskih institucija, koje su uglavnom davale okvir i ispunjavale sadržaj tadašnjeg javnog života u Bošnjaka". Autonomnom borbom počeo je i postepeni proces suvremenog političkog organiziranja Bošnjaka. S početkom ove borbe javlja se i bošnjačko-srpska politička suradnja. Ona je trajala više godina i iskazivala se u nizu zajedničkih političkih akcija. Srbi su ponudili bošnjačkim predstavnicima nacrt ugovora o političkoj suradnji u kojem se na prvom mjestu tražila politička autonomija za BiH pod sultanovim suverenitetom. Ugovor s bošnjacke strane nije potpisan zbog nesuglasnosti o rješavanju agrarnog pitanja...

U drugoj fazi borbe za autonomiju BiH (1905-1909) istakla se veleposjednička grupa. Veleposjednici su se zalagali da im se ispune njihovi agrarni zahtjevi i da preuzmu vodjstvo autonomnog pokreta. Početkom decembra 1906. godine na sastanku bošnjačkih prvaka u Slavonskom Brodu je osnovana Muslimanska narodna organizacija (MNO). Većina učesnika sastanka je tražila da se borba za autonomiju, uz vjersku i vakufsko-mearifsku autonomiju, proširi na pitanje političkih sloboda i uredjenje agrarnih odnosa. Potaknuti vraćanjem, 24. VII. 1908, na snagu liberalnog Midhat-pašinog Ustava iz 1876. godine od strane nositelja mladoturske revolucije, bošnjačka i srpska narodna organizacija pokrenule su 7. IX. 1908. zahtjev da BiH kao sastavni dio Osmanske Carevine, dobije svoj ustav. Uz Muslimansku narodnu organizaciju postojala je prilično heterogena grupa tzv. "NAPREDNIH MUSLIMANA", kako su se sami nazivali. To su bili ugledniji režimski orijentirani gradjani, medju kojima su se posebno izdvajali gradonačelnik Sarajeva Esad ef. Kulović i Tešanjski veletrgovac i bankar Adem-aga Mešić, zatim nekoliko nezavisnih intelektualaca, od kojih je najistaknutiji Safvet-beg Bašagić. Borili su se za održanje bošnjačkog naroda u BiH i zaštitu njegovih, prije svega posjedničkih interesa. Osim pokreta za autonomiju BiH u to vrijeme djelovao je i drugi pokret "čisto kulturne prirode". "Njegovi nosioci su 1900. pokrenuli prvi bošnjački književni list Behar, osnovali potporno društvo Gajret, sportsko drustvo El-kamer, Bošnjački klub, više čitaonica i trezvenjačkih društava, Islamsku dioničarsku štampariju, list Ogledalo, prvu muslimansku zemljoradničku zadrugu u selu Šijama kod Maglaja, tada kotar Tešanj itd."

Obavili su niz poslova koji se u historiji srednjoevropskih naroda obično nazivaju "kulturnim" ili "nacionalnim preporodom". Koncepcija bošnjačkog kulturnog preporoda trebala je u narodu "razbuditi i učvrstiti svijest o njegovom slavenskom porijeklu i potrebi približavanja Zapadu, ali uz očuvanje Islamske kulture, koja je bila i ostala jednom od bitnih komponenti bošnjačkog narodnog bića. Prema tome, bosansko tlo, slavensko porijeklo i jezik, te Islam predstavljaju tri bitna elementa bošnjačkog nacionalnog osvješćivanja".

Iz toga i proizilazi posrednička uloga Bošnjaka izmedju zapadne i istočne kulture, koje će se pokretači i nosioci bošnjačkog preporoda dosljedno držati i praktično ostvarivati kroz svoj časopis Behar. "NAPREDNI MUSLIMANI" su 1908. godine osnovali "MUSLIMANSKU NAPREDNU STRANKU(MNS)", na čijem čelu je bio Adem-aga Mešić. MNS je podržala aneksiju BiH, koja je proglašena samo mjesec i po dana poslije njenog osnivanja. Stranka je pod Mešićevim rukovodstvom vodila izrazito prohrvatsku i prorežimsku politiku, zbog čega je bila krajnje nepopularna u narodu. "Vjerovatno zato je, 31. I. 1910, nešto prije prvih saborskih izbora MNS revidirala svoj program, javno se odrekla prohrvatske orijentacije i uzela naziv "MUSLIMANSKA SAMOSTALNA STRANKA (MSS)" .

Bošnjački autonomni pokret "je nastao iz dubokih unutrašnjih potreba naroda i rezultat je činjenice da se život Bošnjaka kretao još u okvirima tradicionalnih ustanova, u kojima su im okupacijom 1878. prava bila prikraćena, a egzistencija i neke osnovne ljudske potrebe ugrožene". Primjereno nastalim političkim i drugim promjenama Bošnjaci su bili svjesniji da se moraju jasnije i upornije nacionalno-politički razvijati i afirmirati. "Političko vodjstvo se konačno osmjelilo da narodu otvoreno kaže da je jedini izlaz prihvatanje evropskog načina života, uz jednovremeno očuvanje vlastite narodne bošnjačke tradicije. Otvorenim pismom Šerifa Arnautovića MUSLIMANIMA na Balkanu, objavljenom u prvom broju novopokrenutog lista sa simboličnim nazivom "Vakat",od 2. I. 1914, on to poručuje svim MUSLIMANIMA koji su ušli u sastav raznih balkanskih država i opominje ih da Bošnjaci imaju u tom pogledu 30-godišnje gorko iskustvo" .Balkanski ratovi su prethodili Prvom svjetskom ratu. U Prvom balkanskom ratu, balkanski saveznici su srušili "Evropsku Tursku". U Drugom balkanskom ratu Turskoj su pripali Edirne i Istocna Trakija, pa je ona na taj način uspjela zadržati status Evropske zemlje.

Razdoblje Jugoslovenske države

Država Srba, Hrvata i Slovenaca, čiji je sastavni dio bila i BiH osnovana je 29. X. 1918. godine. Za predsjednika Narodnog vijeća SHS, kao vrhovnog organa vlasti u toj novoj državi, izabran je Anton Korošec, a za potpredsjednika dr. Ante Pavelić (zubar) i Svetozar Pribičević. Činom ujedinjenja 1. XII. 1918. BiH je ušla u sastav jedinstvene Jugoslavenske države. "Tadašnja vladajuća ideologija nacionalnog i državnog unitarizma nije priznavala postojanje posebnih nacija, već samo triju 'plemena': Srba, Hrvata i Slovenaca, kao jednog 'jedinstvenog jugoslavenskog naroda', a u slučaju Bošnjaka i činjenicu da oni kao MUSLIMANI predstavljaju odredjenu "kulturno-vjersku grupu".

Na toj osnovi formirana je upravo u Sarajevu 15.II. 1919. Demokratska stranka, kao potreba i izraz koncepta centralističkog državnog uredjenja. Istovremeno u Sarajevu su ujedinjene sve dotadašnje bošnjacke lokalne političke organizacije u jedinstvenu političku stranku Bošnjaka na području BiH, pod nazivom JUGOSLOVENSKA MUSLIMANSKA ORGANIZACIJA (JMO), čiji je osnovni okvir političkog djelovanja bila borba za nedjeljivost i autonomiju BiH. U to vrijeme je obnovljena stara Hrvatska narodna zajednica, koja se kasnije podijelila na Hrvatsku težačku stranku i Hrvatsku pučku stranku. Sve tri ove stranke zalagale su se za autonomističko, odnosno federalističko državno uredjenje. U takvim društvenim okolonostima pojavio se i novi, strogo centralistički i unitaristički Ustav. Njegovo izglašavanje upriličeno je na Vidovdan 28. VI. 1921, pa je po tome i nazvan Vidovdanski ustav, koji je dalekosežno zacrtan u duhu mitskog srpskog zavjeta. Uvodnik u radikalnom listu Samouprava, u povodu donošenja Vidovdanskog ustava, imao je naslov Ovogodišnji Vidovdan povratio nam je Carstvo. Politički život u kratkotrajnom vidovdanskom sistemu bio je obilježen "haotičnošću, bezobzirnošću i represijom vladajućih krugova i krajnjom kraljevom samovoljom".

Za Bosnu i Bošnjake javlja se novi nepovoljni politički dogadjaj - osnivanje Banovine Hrvatske 26. VIII. 1939. godine, istog dana kada su predsjednik vlade Dragiša Cvetkovic i vođa HSS-a dr. Vlatko Maček potpisali sporazum o osnivanju koalicione vlade Cvetković-Maček i osnivanju Banovine Hrvatske. Tim činom je izvršena podjela Bosne i Hercegovine, što je izazvalo nezadovoljstvo i oštro reagiranje Bošnjaka. Dr. Mehmed Spaho, vodja JMO, upozorio je Cvetkovića da se ne čine koncesije na račun BiH. Bošnjačka inteligencija je tokom dvadesetih godina bila podijeljena u odnosu prema Atatürkovim reformama, odnosno sekularizaciji Turske, na moderniste ili reformiste, na jednoj, i tradicionaliste ili konzervativce na drugoj strani. Modernisti su se javili kako medju svjetovnom inteligencijom, tako i medju ilmijom. "Medju svjetovnim modernistima najaktivniji su u dvadesetim godinama bili Dževad-beg Sulejmanpašić i Edhem Bulbulović. Njihovim zalaganjem osnovan je u januaru 1928. jedan intelektualni krug, pod nazivom Reforma - organizacija naprednih muslimana. Krug je kraće vrijeme izdavao i svoj list pod nazivom Reforma". Programska orijentacija Reforme imala je tri osnovna cilja: Prvi, vjersko-prosvjetni - osuvremenjivanje vjerskog odgoja Bošnjaka, sto je na prvom mjestu podrazumijevalo modernizaciju i osuvremenjivanje vakufa, iskorjenjivanje predrasuda i praznovjerja. Drugi, otkrivanje i emancipacija bošnjačke muslimanske žene, njenim školovanjem i uvodjenjem u privredni i socijalni život. Treći, pitanje nacionalne smosvijesti...

U tom smislu reformisti su inzistirali na nacionalnom osvješćivanju Bošnjaka... Pitanjem položaja BiH i njene autonomije se stalno bavila i tada ilegalna Komunistička partija Jugoslavije. Na njenu inicijativu bosanskohercegovačka studentska omladina obratila se otvorenim pismima narodu, u decembru 1937., martu 1938. i decembru 1939. godine. Ta pisma potpisalo je 509 studenata iz BiH (studirali su uglavnom u Beogradu i Zagrebu), svih nacionalnosti: Srba, Bošnjaka, Hrvata i Jevreja. "Oni u tim pismima, kao ljudi 'kod postojbine, a bez postojbine', iz osjećanja i dužnosti, prava i potrebe, zahtijevaju autonomiju Bosne i Hercegovine".Oni se odlučno izjašnjavaju protiv svakog etnocentralizma, svojatanja i pokroviteljstva nad tim narodima. Samo uz te pretpostavke BiH može zauzeti 'mjesto koje joj po njenom posebnom položaju pripada'. U pismima se posebno ističe da je BiH u tadašnjoj gradjanskoj politici 'predmet nepoštedne trgovine i potkusurivanja'. Traži se rješavanje narodnih problema 'unutar postojećih državnih granica na osnovu demokratije i ravnopravnosti naroda' " . Pisma studentske omladine ukazala su na historijsko i egzistencijalno zajedništvo naroda BiH. Njihov razmještaj u BiH ne dozvoljava da se izmedju njih povlače administrativno-političke granice. To zajedništvo potpisnici pisma nisu vidjeli samo kao aktualnu/kratkotrajnu potrebu, već i kao opredjeljenje za budućnost. "Ovim pismima u komunističku publicistiku uvedena je kategorija 'narodi Bosne i Hercegovine', kao izraz njene konfesionalne i etničke složenosti. Na drugoj strani, uvedena je kategorija samosvojnosti BiH. Ta samosvojnost bila je pretpostavka za rješavanje njenih nacionalnih i državnih odnosa".

Raspadom Kraljevine Jugoslavije i proglašenjem Nezavisne Države Hrvatske, Njemačka i Italija su BiH prepustile Nezavisnoj državi Hrvatskoj. U NDH, Bošnjacima se "otvoreno negirao i oduzimao njihov narodni subjektivitet". "Pavelić je 14. VIII. 1941. primio predstavnike bivše JMO (JUGOSLOVENSKE MUSLIMANSKE ORGANIZACIJE), sa Džaferom Kulenovićem na čelu, čime je dio vodjstva stranke pristao uz ustašku NDH i stavio se u njemačku sluzbu". Zbog toga je Kulenović naišao na oštru osudu iz redova bivše JMO. Svoje zločine nad Srbima, Jevrejima i antifašistima svih nacionalnosti ustaše su od početka kukavički i mučki nastojale i dijelom uspijevale pripisati Bošnjacima, kako bi onda ovi bili izloženi četnickoj odmazdi".Ustaše su čestim nošenjem "muslimanskih znamenja", kao što su fesovi i medjusobnim dozivanjem navodnim muslimanskim imenima od početka nastojale kompromitirati Bošnjake.

Ustaše su brojne Bošnjake otpremile i ubile u ustaškim logorima u Jasenovcu, Gospiću, Staroj Gradišci, Bosanskoj Dubici ili na drugim mjestima."Veći broj Bošnjaka ustaše su, pod vodjstvom Maksa Luburića, svirepo poubijale za vrijeme posljednje faze svoje strahovlade u Sarajevu, marta 1945. godine".

Većina bošnjačkog naroda koja nije prihvatila NDH i njenu politiku borila se za samostalnu BiH, i smatrala je da se u svim ugroženim područjima Bošnjaci moraju naoružati i sami braniti. U mnogim krajevima, posebno na selu, došlo je do formiranja "muslimanske milicije", koja je štitila svoja mjesta od mogućih napadača, a posebno od četnika. U pojedinim slučajevima učestvovala je i u borbama protiv jedinica NOV. Najveći je dio pripadnika ovih milicija, posebno od jeseni 1943., pristupio partizanima. Značajan broj Bošnjaka se od početka ustanka borio u sastavu partizanskih jedinica. Oko 50 Bošnjaka je proglašeno narodnim herojima.

Borba Bošnjaka za opstanak

Krajem 17. stoljeća zaoštrava se kriza osmanske države, koja se posebno ispoljava u Bosni, tada graničnoj provinciji "Carstva, izložena stalnim napadima Austrije sa sjevera i zapada, Mletaka iz Dalmacije i Crnogoraca sa jugoistoka. Istovremeno počinju progoni Bošnjaka i genocid nad njima. Ideološki izvori genocida nad Bošnjacima i drugim narodima u suvremeno doba sadržani su u želji balkanskih, "prije svega srpskih i crnogorskih vladajućih struktura" da njihovim istrebljivanjem stvore svoje etnički "čiste" teritorije, odnosno države. Proces protjerivanja i istrebljivanja Bošnjaka otvoren je tzv. "'istragom poturica',... ustvari pokoljem Bošnjaka u staroj Crnoj Gori pocetkom XVIII. stoljeca. "Pokolj Bošnjaka u Crnoj Gori izvršen je za vrijeme vladike Danila Sćepčevića Petrovića.U historijskoj se literaturi spominju različite godine u kojima je izvršen pokolj nad Bošnjacima, od 1702. do 1708. godine. Većinom se smatra da je vladika Danilo na Božić 1702, na samo Badnje veče ili pred zoru, isjekao sve "Turke" u Crnoj Gori. To se mišljenje zasniva na jednom zapisu, koji navodno potiče od samog vladike Danila, u kojem on priča o izgonu "Turaka" upravo 1702. godine". "Kako je opjevani pokolj nad Bošnjacima izvršen uoči Božića, to su srpski i crnogorski četnici, kad god su mogli, slijedili tu tradiciju i u Drugom svjetskom ratu i svoje koljačke napade na Bošnjake započinjali na pravoslavno Badnje veče.

U svim ratnim stradanjima i nevoljama Bošnjaci su najteže podnosili opasnost od nasilnog pokrštavanja. Tokom Kandijskog (1647-1660), i Bečkog rata (1683-1699), a posebno poslije njih, znatan dio bošnjackog stanovništva u okolnim je zemljama već tada potpuno istrijebljen. U ratovima i drugim nevoljama u iscrpljenu i skoro nebranjenu Bosnu 1697. godine sa oko 8000 vojnika upada austrijski feldmaršal princ Eugen Savojski, usput harajući i paleći mjesta kroz koja je prošao na putu ka svom glavnom cilju - Sarajevu. Predvečer, 23. oktobra, Sarajevo je gorjelo."'Prepustili smo', zapisao je Savojski, 'grad i svu okolicu vatri'. Dok je grad gorio 'jurišni odred' je progonio njegove stanovnike".

"Tokom XVIII. st. Bošnjaci su izdržali tri velika rata s Austrijom i Mlečanima: 1714-18., 1737-39., te 1788-91. godine. Od presudnog je historijskog značaja posebno bio rat 1737., kada su Bošnjaci kod Banja Luke do nogu porazili veliku austrijsku vojsku, u trenutku kada im je car Karlo VI. svojim proglasom uoči pohoda na Bosnu zaprijetio fizičkim uništenjem, ukoliko se ne odreknu Islama".

Začarani krug (ne)priznavanja

Prilikom prvih poratnih popisa stanovništva u Jugoslaviji, Bošnjaci su se mogli "opredijeliti", bilo vlastitom voljom bilo administrativno kao pripadnici neke druge nacije (Srbi, Hrvati, Crnogorci...) ili da ostanu "neopredijeljeni". Pri popisu stanovništva 1953. godine za sva lica jugoslavenskog porijekla, "koja nisu bliže nacionalno opredijeljena", a to se prije svega odnosilo na Bošnjake, uvedena je nova statisticka kategorija "Jugoslaven-neopredijeljen". Takvih Bošnjaka bilo je 998.697 (u BiH - 891.800). U 1961. godini prvi put uvedena je statistička odrednica "Musliman u etničkom smislu". Takvih je bilo 972.960 (u BiH - 842.248). Istovremeno se 1961. godine u BiH 265.731 Bošnjak izjasnio kao "Jugoslaven-nacionalno neopredijeljen". Početkom šezdesetih godina jedna grupa bošnjačkih intelektualaca u emigraciji odlučno se vraća bošnjaštvu, kao stvarnoj i jedinoj bosanskomuslimanskoj nacionalnoj identifikaciji (Adil-beg Zulfikarpašić, u članku u časopisu Bosanski pogledi, i dr. Smail Balić u knjizi na bosanskom jeziku Kultura Bošnjaka). Od tada se o sudbini, karakteru i suštini bošnjačkog bića javljaju različita znanstvena, publicistička i umjetnička djela poznatih i priznatih bosnjačkih i drugih autora. Na neodrzivost i besmislenost politike nacionalnog opredjeljivanja Bošnjaka, dva je puta eksplicitno i jasno upozorio i Josip Broz Tito, "prvi put na II. plenumu CK SKJ, u novembru 1959, a drugi put na VII. kongresu Saveza omladine Jugoslavije, u januaru 1963. godine". U zaključcima 17. sjednice CK SK BiH, u februaru 1968, izričito se kaže da i historija i "današnja socijalistička praksa" potvrdjujuju da su "Muslimani poseban narod". Bez obzira na formalno-političko priznanje Muslimana/Bošnjaka, sadržinski i suštinski im je poricana svaka etnička, povijesna i kulturno-duhovna samoidentifikacija i autohtonost .

Za školsku lektiru, sve do osamdesetih godina, Bošnjaci nisu postojali u strukturi naroda Jugoslavije. "Mnogi ugledni književnici, pjesnici, javni i kulturni radnici opredijelili su se kao Srbi i Hrvati, pa je tako i njihovo stvaralaštvo tretirano kao sastavni dio srpske, odnosno hrvatske kulture" (Durakovic, 1993:196).

Na negiranju bošnjačke autohtonosti osobito je radilo mesusobno čvrsto povezano velikosrpsko nacionalisticko jezgro unutar Saveza komunista, koje putem partijskog monopola svim sredstvima nastoji onemogućiti kulturno-političku afirmaciju Bošnjaka. "Iz tog neformalnog velikosrpskog udruženja unutar Saveza komunista nastala je 1990. teroristička Srpska demokratska stranka" .

Nepriznavanje Bošnjaka cijelo vrijeme se kretalo u pravom circulusu vitiosusu njihovog prisvajanja i nacionalnog asimiliranja, kako po velikosrpskoj tako i po velikohrvatskoj posesivno-strateškoj koncepciji prisvajanja ili podjele Bosne. Nepriznavanje i instrumentalizacija Bošnjaka potvrđivali su se kao "ključ Bosne". Bošnjake je jednostavno trebalo zatrti. To se pokušalo i u agresiji na BiH, 1992-1995. godine. "Bošnjaci su tom planu pružili odlučan otpor i uz ogromne ljudske žrtve spriječili njegovu realizaciju u predviđenom obimu i obliku. Ideja Bosne i njene državnosti su tako održani i očuvani".

Bosanski jezik

Jezik kojim Bošnjaci govore je u srednjem vijeku "najčešće nazivan jednostavno slavenskim ili ilirskim, a nešto kasnije bosanskim.U opću upotrebu naziv bosanski jezik ulazi u XVII. i XVIII. stoljeću". Naziv bosanski jezik ostao je u službenoj upotrebi i nakon austrougarske okupacije 1878. godine. Naziv "Bosanski jezik" je zvanično ukinut internom naredbom Zemaljske vlade Bosne i Hercegovine od 4. X. 1907. godine. U njoj se izričito zahtijeva da se "zemaljski jezik" (Landessprache) ima svuda službeno nazivati srpsko-hrvatskim, odnosno hrvatsko-srpskim???

S obzirom na tradiciju, posebnom vladinom odlukom od 20. XI. 1907., Bošnjacima je dopušteno da u svojim autonomnim ustanovama mogu i dalje koristiti Bosanski jezik. U obje bivše Jugoslavije ta je praksa "jednostavno ukinuta i napuštena sve do prvih mjeseci 1991., kada su ga Bošnjaci putem svoje štampe i publicistike spontano vratili u upotrebu...

Ljudska Bosna i Hercegovina

BiH može, i mora, opstati samo kao Ljudska. A Ljudska BiH je dinamična, otvorena i ravnopravna struktura svih naroda/ljudi koji žive u njoj i koji je nose u sebi - u svojoj duši, svome srcu i (raz)umu. BiH nisu potrebne nikakve umišljene etnocentralističke mesije i pokrovitelji-krvnici koji je na svaki način i po svaku cijenu pokušavaju dijeliti i nezajažljivo prisvajati po načelu lebensrauma. To su nametnute vrijednosti i potrebe - heteronomna vrijednosna koncepcija, orijentacija i recepcija, a vrijednosna koncepcija, orijentacija i recepcija BiH mora biti autonomna; mora proizilaziti iz entiteta, a ne etniteta bosanskog čovjeka - iz entiteta BiH u ljudima, iz njihovih univerzalnih vrijednosti, iz: entiteta etike, pravde, objektivne istine, pravne države, ravnopravnosti, slobode, otvorenog društva. Ljudskoj BiH je potreban otvoreni, dinamički entitet etniteta, bez slijepe orijentacije na prošlost, već na sadašnjost i budućnost, kako nas budućnost ne bi sistematski i nužno šokirala (Toffler). Conditio sine qua non cjelovite BiH i zajedničkog života u njoj je (i) svojevrsna katarza i ataraksija (isključujuci ateizam kao Epikurov uvjet za ataraksiju) svih naroda Bosne i Hercegovine i svakog njihovog pripadnika; a za pojedince koji su odgovorni za oružanu agresiju, zločin, genocid, i sankcioniranje odgovornosti pred Medjunarodnim sudom. Bez katarze i ataraksije nema kajanja i oprosta, bez kajanja i oprosta nema tolerancije, bez tolerancije nema interakcije, bez interakcije nema suradnje, bez (ravnopravne) suradnje nema svestranog dijaloško-interkulturalnog komuniciranja i integracijsko-interkulturalnog odnosa ciji je cilj svestrani razvoj bosanskog čovjeka i njegove BiH kao stare evropske zemlje i države.

Kada je interkulturalno komuniciranje zasnovano na univerzalnim (humanim) vrijednostima i potrebama, tada sve razlike kao što su nacionalne, vjerske, jezičke, ukupno, kulturno-duhovne, ne udaljavaju i razdvajaju, već približavaju i spajaju, medjusobno oplemenjuju ljude i narode. Tada neće biti potrebno ni predzidje Kršćanstva, ni predzidje Islama, niti predzidja bilo kojih drugih vjera i naroda. Kaže se da nije Bog u sili, nego u pravdi. Ako je to tako, a jest, i Kršćanstvo i Islam i sve druge religije su od Boga date, a Božije, osim ostalog, ima funkciju i smisao povezivanja i oplemenjivanja, a ne razdvajanja i destrukcije. Zato sve vrste takvih predzidja i zidova su (zlo)djelo izopačenog čovjeka, a ne dar Uzvišenog Boga. "Da bi se priznala tudja vrijednost, treba imati vlastitu", primjećuje Schopenhauer.

Bosna i Hercegovina je prostorno dovoljno velika zemlja da u njoj ima mjesta za sve njene narode. Podjela i dezintegracija njenog teritorija je siguran put u podjelu i dezintegraciju njenih ljudi i svih konstruktivnih pretpostavki za njihov zajednički život. U tome smislu je indikativno i uvjerljivo mišljenje dvojice sarajevskih taksista o Daytonskom sporazumu iskazano prije par godina: "Nismo se borili zato da živimo u različitim entitetima.. Borili smo se za zajednički život...". Podjelu i svojatanje Bosne ne izmišljaju i ne nameću "mali" veliki ljudi, nego "veliki" mali ljudi koji se grčevito bore za nepovredivost i afirmaciju mita.

Političko-romantičarsko glorificiranje i mitologiziranje nacije, političke stranke, države, prava, demokratije, slobode; i licemjerno približavanje čovjeku je privid ostvarivanja slobode čovjeka i gradjanina i djelo nasilja nad njima. I lijepo kaže poljski književnik i satiričar Lec: "Ne može se svirati 'Pjesma o slobodi' pomoću instrumenta nasilja." Nedopustivo je zatirati ljudske slobode u ime "viših interesa" i etničke pripadnosti. Nedopustivo je govoriti o suverenosti nacije i države, a destruirati i razbijati ličnost. Iz takvih i sličnih proturječnosti javlja se "krvava pobjeda Historije nad Dostojanstvom", ističe Alain Finkielkraut u svojoj knjizi L' Humanité perdue (Izgubljeno čovječanstvo), izričući globalni sud o 20. stoljeću. Dok Dostojanstvo svakoj osobi daje apsolutnu vrijednost, Historija mu ne može dati više od relativne vrijednosti, zato što je čovječanstvo stavljeno iznad čovjeka, a izopačena ideologija iznad humanizovane (nescijentizovane)nauke.

  Dr. Fahrudin Novalić

(priredio: Miralem Begić, 20.11.08.)

Do maja 1992.godine prostor današnje Općine Doboj Jug je pripadao Opštini Doboj. Izbijanjem rata vrlo brzo je uspostavljena izvršna i predstavnička vlast: Ratno predsjedništvo i Prijelazno Općinsko vijeće, kojeg su sačinjavali bivši odbornici SO-e Doboj izabrani na prvim višestranačkim izborima 1991.godine a koji su se zatekli na Slobodnim teritorijama koje su nekada pripadale ovoj opštini (područje današnjih Općina Doboj Istok i Doboj Jug).
Ova struktura vlasti se zadržala i nakon uspostave mira, tačnije sve do 1998. godine, bez obzira što je entitetska granica fizički razdvajala ova dva područja.Dejtonskskim mirovnim sporazumom i prestankom rata u Bosni i Hercegovini formirana su dva entiteta (Federacija i Republika Srpska), a posljedica povlačenja međuentitetske linije je cijepanje teritorija pojedinih predratnih općina.Tako je od nekadašnje općine Doboj došlo do formiranja triju općina, i to: Doboj, Doboj-Istok i Doboj-Jug.
Konstituirajućom sjednicom Općinskog vijeća prvog saziva održanoj u prostorijama OŠ 'Kulin Ban'u Matuzićima 31. marta 1998. godine a na temelju Zakona o formiranju novih općina u Federaciji Bosne i Hercegovine, formirana je Općina Doboj Jug .
Zahvata površinu od 10,2 km2 (što je svrstava u red najmanjih općina u Bosni i Hercegovini). Na području Općine živi oko 4 500 stanovnika.Čine je dva ruralna naselja: Matuzići i Mravići. Administrativne funkcije se obavljaju u naseljenom mjestu Matuzići gdje je i sjedište Općine Doboj Jug.
Općina je gusto naseljena, nema značajnijih prirodnih bogatstava i spada u red privredno slabo razvijenih općina u Federaciji BiH.

GEOGRAFSKI POLOŽAJ

Prostor općine Doboj Jug se nalazi u regiji Sjeverne Bosne, na ušću rijeke Usore u Bosnu uz magistralne ceste M17 Bosanski Šamac-Sarajevo-Mostar i M-4 Doboj-Teslić-Banjaluka. Smještena je sjeverno od općine Tešanj, na oko 5 km južno od Doboja, oko 45 km istočno od Banjaluke, isto toliko zapadno od Tuzle, te oko 185 km sjeverno od Sarajeva. Prostor pripada središnjem dijelu peripanonskog bazena, a nalazi se u regiji Sjeverne Bosne u zoni niskih pobrđa, aluvijalnih ravni i kotlina oko donjeg toka rijeke Bosne.

Ovaj prostor je nagnut od juga prema sjeveru i otvoren panonskim klimatskim uticajima u kome vlada umjerenokontinentalna klima, čije su karakteristike topla ljeta i umjereno hladne zime, sa srednjom godišnjom temperaturom koja je viša od 10oC i godišnjom količinom padavina oko 900-1000 mm.
Općina Doboj-Jug se nalazi u donjem slivnom području rijeka Usore i Bosne, a samim tim je dio crnomorskog sliva. Širi prostor područja pripada biomu vlažnih šuma hrasta lužnjak i običnog graba. Ovaj tip vegetacije je svojstven nizijskim i brežuljkastim predjelima kakav je i prostor u kome se nalazi ova općina. S obzirom na prirodno-geografske karakteristike ovdje su se formirala automorfna kisela (smonica i gajnjača) i hidromorfna tla (aluvijalna).

Ovu općinu čine dva ruralna naselja, od kojih su Matuzići zbijenog, a Mravići razbijenog tipa.
Općina ima dobru putnu komunikaciju kojom je povezana sa svim dijelovima Bosne i Hercegovine. Njenom teritorijom prolaze magistralne ceste M-4 (Banjaluka-Teslić-Doboj) i M-17 (Bosanski Šamac-Doboj-Sarajevo-Mostar). Prema utvrđenoj trasi budućeg autoputa na koridoru 5-C u , zapadno od Matuzića na lokalitetu 'Rastoke' u Kraševu u blizini firme 'Plin-komerc' predviđena je priključna petlja magistralnih puteva ovog regiona na koridor.
Novim administrativno-političkim prestruktuiranjem države općina Doboj-Jug je pripala Zeničko-Dobojskom kantonu i samim tim je u nodalno- funkcionalnom smislu orijentisana ka gradu Zenici kao središtu kantona.
Granice područja općine su: na istoku rijeka Bosna, na sjeveru i zapadu Usora, a južna ide od polja Lug, preko Krčevina, Bukvika, Druma do Šijačke rijeke.

HISTORIJSKI PRIKAZ

Naseljenost prostora kojeg zahvata općina Doboj-Jug seže u prahistorijsko doba što potvrđuje jedno od najznačajnijih arheoloških lokaliteta, uzvišenje Vila. Na tom lokalitetu pronađeno je rimsko groblje, nadgrobna ploča od kamena krečnjaka sa natpisom koji nam otkriva i prva poznata imena stanovnika tog kraja, komadi novca (veliki bronzani Aleksandra Severa, Mali bronzani carici Magniae Urbicae i Cripsa). Pretpostavlja se da je ovaj prostor bio poljoprivredni kompleks koji je divan isluženim rimskim Legionarima iz obližnjeg Kastruma kod Doboja.
Tokom srednjeg vijeka čitav kraj uz rijeku Usoru zvao se Usora, o čemu nažalost, gotovo nema nikakvih spomenika. Posljednji stećak u ovom kraju , što je ležao u mahali Bedaci, tridesetih godina prošlog vijeka je izdrobljen i upotrebljen za gradnju. Danas jedino što nas veže za taj period jesu dva karavanska puta 'Drum'“ i 'Grabik' kojima se sve do polovine 19. vijeka odvijao glavni promet u dolini Usore, te lokalitet zvani 'Gradina'u Mravićima.
Narodna predaja spominje Matuze koji su došli iz Crne Gore krajem 15. vijeka po kome su Matuzići dobili ime.
Usora je pala u Turske ruke 1512. godine. Prvi pisani dokument iz turskog perioda koji govori o ovom prostoru je zapisnik što su ga vodile tešanjske kadije negdje između 1639. i 1642. U tom zapisniku se govori o muslimanima među Bosnom i Usorom. Ovaj prostor je sve do 1952. godine bio pod patronatom Sreza Tešnja kada je novom administrativno-teritorijalnom podjelom pripojen Doboju.
U periodu agresije na BiH ovaj prostor je bio prva linija odbrane, usljed čega je pretrpio velike ljudske i materijalne gubitke što se odražava i danas.

NA MARGINAMA PROSTORNOG PLANA OPĆINE DOBOJ JUG

U NAŠIM NOVINAMA, u nekoliko nastavaka, obrađena je tema vezana za raspravu po Prednacrtu Prostornog plana općine Doboj-Jug. U svjetlu ovoga iz pera Miralema Begića, proizašli su članci koji tretiraju prostor općine Doboj . Jug sa historijsko - sociološko - geografskog stanovišta. Niže u cjelosti prenosimo sve nastavke:

ZAVRŠEN CIKLUS JAVNIH RASPRAVA PO PREDNACRTU
PROSTORNOG PLANA OPĆINE DOBOJ JUG

U biltenima smo nekoliko puta pisali o značaju prostornog planiranja,a naročito za Općinu Doboj Jug za koju znamo da je nastala tek u martu 1998.godine(na osnovu Zakona o konstituisanju novih općina u Federaciji BiH i izmjeni područja općina podijeljenih međuentitetskom i međukantonalnom-međužupanijskom crtom 'Sl.novine Federacija BiH' br.6/98 od 9.marta 1998.godine). Kako je današnji prostor općine do 1992.godine bio u sastavu Opštine Doboj,planske regulative za ovaj prostor nije bilo,jer se sve naslanjalo na prostorno-plansku osnovu grada Doboja.
S obzirom na nove momente (Doboj Jug je u sastavu ZE-DO kantona, odn. Federacije BiH),te da mu je dodijeljena uloga lokalne zajednice,u nedostatku prostorno-planske regulative moralo se početi sa nule.
Kako lokalna administracija nije imala katastarsku dokumentaciju (od 1992-do juna 2002.godine nalazila se u Opštini Doboj), na insistiranje načelnika Općine sredinom 2002.godine, a isključivo zahvaljujući OHR-u , kancelarija Doboj prenesen je katastarski operat za područje Doboj Juga. Prije toga,Općinsko vijeće je svojom odlukom utvrdilo namjenu površina prostora i uslove gradnje (Odluka br.10-2150-3/98 od 1.8.1998.godine),tako da se po ovom dokumentu moglo graditi i planirati.
Ova odluka je pretrpjela nekoliko izmjena i dopuna, kako zbog izmjena Zakona o građenju, do (ne)mogućnosti investicijskog ulaganja ili rješavanja individualne stambene izgradnje. Ovo je stvaralo poteškoće u radu općinske administracije,te kod klijenata(građana)stvaralo poprilična nezadovoljstva.
To su osnovni razlozi koji su opredjelili građane mjesnih zajednica Matuzići i Mravići da 2004.godine na zborovima stave u prioritete i ponude Općinskom vijeću da donese Odluku o pristupanju izrade Prostornog plana. Tako je Općinsko vijeće na sjednici održanoj 21.06.2005.godine donijelo Odluku o pristupanju izradi ovog dokumenta. Prostorni plan radi se za period 2005.-2020.godine. Finansiranje ovog dokumenta dijelom je obezbijedila općina Doboj - Jug iz svog budžeta, dok je MDP- švicarska organizacija za projekat razvoja općina na Dobojskoj regiji,putem organizacije ‘Intercooperatione’, Ured Doboj, kao partner Općine Doboj Jug prepoznala potrebu i financijski podržala izradu Prostornog plana. Nakon objavljivanja natječaja i provođenja zakonske procedure posao je dodijeljen Kantonalnom zavodu za urbanizam i prostorno uređenje iz Zenice,dok je poslove oko provođenja kampanje za izradu ovog dokumenta i uključivanja javnosti u ranu fazu izrade Prostornog plana,dobila organizacija Centar urbanih ideja(CUI) iz Tuzle
U proteklom periodu na području općine Doboj - Jug obavljena su istraživanja o strukturi i prirodnim karakteristikama općine, izvršena je detaljna demografska analiza, razvoj naselja, privrede i neprivrednih djelatnosti.
Analizirane su mogućnosti ovog prostora sa svim njegovim prirodnim osobinama i resursima značajnim za razvoj u budućnosti. Na taj način se dobio detaljan uvid u strukturi korištenja prostora općine i o mogućnostima koje pruža za dalji razvoj i budućnosti.
U narednom periodu neophodno je izvršiti struktuiranje općih i posebnih ciljeva, kako bi se mogle preduzeti organizirane mjere s ciljem prevazilaženja naslijeđenih teškoća i stvaranje pretpostavki za prihvatanje i usmjeravanje radikalnih promjena koje donosi novi društveno ekonomski sistem i tehničko-tehnološka revolucija.
Kod koncipiranja razvojnih ciljeva mora se poći od okolnosti: da je Općina Doboj - Jug novoformirana općina nastala u periodu nakon završetka rata i da je u periodu prije rata predstavljala teritorij u sastavu općine Doboj i zbog toga imala potpuno drugi tretman u pogledu razvoja.
Opći i posebni ciljevi prostornog uređenja predstavljaju jedinstven, međusobno uslovljen sistem uzročno-posljedičnih aktivnosti, koje se moraju pažljivo ocjenjivati i vremenski skladno provoditi, kako bi u datim okolnostima prostor, naslijeđene i izgrađene vrijednosti optimalno koristile, anulirali eventualni konflikti i afirmirao održiv razvoj na području općine Doboj - Jug i šire.
Prostor je veoma kompleksan faktor razvoja čiju strukturu čine fizičko-geografska svojstva,prirodna bogatsva,demografska,ekonomska i društveno-historijska obilježja.Takav prostor se u procesima društveno-ekonomskog razvoja(pa i planiranja) javlja kao njegov faktor,ali i kao objekat razvojnih procesa prihvatajući njegov uticaj u smislu njegovog vlastitog oplemenjivanja i podizanja ukupnih vrijednosti prostornih elemenata.Prostor može biti i kao ograničavajući faktor razvoja,bilo da mu nedostaje vitalni prirodni sadržaji ili se postojeći naglo oštećuju i degradiraju.Potencijalnost prostora(ono što on nudi) podrazumijeva zatečeno stanje novoizrađenih prirodnih komponenti čiji se razvoj ne ispoljava sve do momenta njegovog efektuiranja u procesima privrednog razvoja.Tako se jedan broj prostornih sadržaja iz niza razloga nikada neće iskoristiti i neće biti u fukciji razvoja.Takvih prostora u našoj zemlji ima puno(Hercegovina posebno,što se ne bi reklo i za našu općinu).
Potencijalnost prostora(ono što on nudi) odnosi se na prirodna bogatstva i njegove zalihe (zemljište,voda,šume,minerali, rude,flora,fauna,klimatske karakteristike).
U okviru fizičko-geografskih svojstava prostora,Doboj Jug ima i prednost i nedostatke.Prednost je što je prostor sam po sebi raskrsnica značajnih puteva,što je komparativna prednost u odnosu na druge sredine u našoj zemlji,ali je nedostatak što je prostor malen i napadnut sa više aspekata
(posebno građevinski), pogotovo što se plodna polja i ravnice pored rijeka Usore i Bosne pretvaraju u građevinsko zemljište,tako da nestaju poljoprivredni resursi u ovom dijelu općine. Zato se za Doboj Jug kaže da mu je najznačajniji resurs upravo prostor (površina općine je 10,2 km2). Inače na području Doboj Juga ne postoje značajni šumski kompleksi,a i ono što postoji su privatno vlasništvo. Posebnih endemskih vrsta iz flore i faune,te rudnih bogatstava i minerala na ovom prostoru nema. S obzirom da općinu čine dva naseljena mjesta (Matuzići i Mravići) sa ruralnim karakteristikama,posebno do 1992.godine, u postratnom periodu evidentna je pojava obnove porušenog,te nagle izgradnje(i novog naseljavanja), naročito u Matuzićima,a od 1997.godine i ekonomskog ulaganja u mali biznis i poduzetništvo. Sve ovo zahtjeva od društvene zajednice (lokalne zajednice i viših nivoa vlasti) da intenzivnije prati razvoj(koji je krenuo stihijski), tako da će se Prostornim planom i drugom planskom dokumentacijom morati staviti u okvire regulative,
O ostalim karakteristikama osnove prostora Doboj Juga nastavićemo u narednom broju biltena.
U ovom dijelu još ističemo da je Kantonalni zavod za urbanizam sačinio radnu verziju Prednacrta Prostornog plana koji je bio na javnim raspravama u mjesnim zajednicama(Matuzići 14.marta i Mravići 16.marta 2007 .godine), te na fokus grupama(za Udruženja privrednika i poljoprivrednika 26.marta u Sali OV i za ostala udruženja i NVO 26.marta 2007.godine u Ribarskoj kući u Mravićima).
Sve realne primjedbe i osnovani prijedlozi građana i predstavnika udruženja i NVO na Prednacrt ovog dokumenta će biti obrađene i uvrštene u Nacrt dokumenta koji će ponovo ići na javnu raspravu. Zato Vas i na ovaj način pozivamo da se uključite u ove javne rasprave i date svoj doprinos izradi ovog,za nas vrlo značajnog dokumenta.

PROSTOR I NJEGOV ZNAČAJ

Prof. dr. Bajro Golić u knjizi 'Ekonomika prostora' (Biblioteka Znanstvena misao, Ratno izdanje - Sarajevo 1994), u prvom poglavlju knjige 'opće napomene o ekonomici prostora' između ostalog objašnjava prostor u širem značenju kao životni prostor, kao fizičku kategoriju,kao materijalizirani oblik života i u njemu koncentraciju životnih uvjeta bez kojih bi život čovjeka - živog bića bio nemoguć. Razumijevanju prostora potkrijepio je jednim pismom indijanskog poglavice Sitlea iz druge polovine 19. stoljeća upućeno tadašnjem predsjedniku Sjedinjenih Američkih država Abrahamu Linkolnu, koji je imao namjeru kupiti zemlju indijanskog plemena u kome se između ostalog indijanski poglavica pita: 'Kako se može prodati ili kupiti nebo i toplina zemlje? Mi nismo vlasnici svježeg zraka i bistrine vode. Svaki djelić ove zemlje svet je mome narodu. Svaka blistava borova iglica, svako zrno pijeska na riječnom sprudu, svaka maglica u tami šume, sveti su u mislima i u životu moga naroda. Sokovi u drveću prožeti su sjećanjima na crvenog čovjeka. Kada mrtvi bljedoliki odu u šetnju među zvijezde, zaboravljaju zemlju koja im je dala život. Dio smo zemlje i ona je dio nas. Prema majci zemlji i prema ocu nebu odnose se kao prema stvarima što se mogu kupiti, opljačkati, prodati poput stoke ili sjajnog nakita! Njegova će pohlepa uništiti zemlju i za sobom ostaviti samu pustoš.
Da bi poštovali zemlju, reći ćete da im je zemlja mati. Što snađe zemlju, snađe i njenu djecu. Pljujue li čovjek na zemlju, pljuje na sebe samoga. Zemlja ne pripada čovjeku, čovjek pripada zemlji. Sve je u međusobnoj vezi. Nije čovjek tvorac tkačnice života, već je samo vlakno u njoj. Oskrnaviti zemlju je isto što i prezrijeti njenog stvoritelja'.
Indijanski poglavica Sitlea pita se i poručuje predsjedniku Linkolnu:
'Ne razumijem zašto se ubija bizon? Zašto se krote divlji konji? Zašto je u dubini šume toliko ljudskog smrada? Zašto je pogled na zelene brijegove pocijepan žicama što govore? Gdje su? Nema ga više? Gdje je orao? Odletio je! Pravom življenju je kraj. Počinje borba za opstanak…'
Tako je govorio indijanski poglavica o životnoj sredini prije više od sto godina i upućivao upozorenja da se sa njom ne smije i ne može olako postupati.
Ove najljepše i duboke misli nisu u dovoljunoj mjeri,na žalost ni do danas uozbiljile odnos društva prema prostoru.
Polazeći od pretpostavke da se prostor poistovjećuje najčešće sa sredinom, pojavljuju se četiri osnovne komponente prostora:

1. Fizička - koju čine zemlja, voda, zrak koje čovjek koristi,
2. Socijalna - čine je kulturne, organizacione i institucionalne strukture koje je čovjek organizirao kao bazu svog života,
3. Izgrađena komponenta - stvorena je od čovjeka i
4. Prostorna - kao skup međusobno povezanih lokacija u okviru kojih čovjek živi.

Svaki prostor ima svoje autonomne vrijednosti sa aspekta potreba čovjeka, nezavisno od toga koliko ga čovjek naseljava ili ne. Čovjek može prostor oplemenjivati svojim radom i činiti ga za sebe još vrjednijim.Ipak, svi prostori nisu jednako podobni za to (nisu mogući). Čovjek daje karakteristike prostoru svojim društvenim odnosima i istorijskim osobenostima.
U tom smislu posmatramo i mali prostor Doboj Juga, ali za njegove građane ipak najveći i najznačajniji dio planete na kome žive.

S obzirom na nepostojanje prostorno-planske dokumentacije, mali prostor Općine Doboj Jug, posebno u ravničarskim dijelovima uz magistralne puteve počeo se stihijski graditi i razvijati. Kako je postojao jedan 'vakum period' (period od prestanka rata decembar 1995-do konstituisanja općine Doboj Jug, mart 1998) u kome su ulazile donacije zbog obnove porušenog,obnovu je počela pratiti malo poduzetništvo (otvaranje radnji, trgovina, kafana, uslužnih djelatnosti, ali i srednjih preduzeća, biznis i ostala infrastruktura), a kao najava da će biti nosioci privrednog razvoja ove općine na njene prostore pojavljuju se i u Matuziće dolaze 1997.godine dvije renomirane firme: Dobojputevi i Bosnaekspres. U početku zbog opstrukcije povratka, jedan broj Dobojlija gubio je nadu da će se vratiti na svoje prijeratne adrese, pa je počela nagla prodaja u kupovina placeva, tako da je od 1996.godine do konstituisanja nove općine niklo na desetine novih kuća, u Matuzićima jedno sasvim novo naselje koje nije bilo urbano definisano. Sve je to proizvelo negativne procese u organizaciji i obrazovanju naselja, pogotovo što se gradilo najvećim dijelom na privatnim parcelama, što je u konačnici imalo uništavanje poljoprivrednog i njegovo pretvaranje u građevinsko zemljište. Ovakva koncentracija je direktno uticala na dalji razvoj i naknadno definisanje urbanističkih i industrijskih zona, tako da je na području Matuzića (u zoni novog naselja) tek nakon što je sa Vodoprivredom definisano vodoprivredno područje, ostalo prostora za mini industrijsku zonu (šezdesetak dunuma), a da bi se napravila ravnoteža razvoja Doboj Juga, ali i zbog specifičnosti prostora (izgradnja mosta na r. Bosni na potezu Mravići-Ševarlije), na području Mravića (ravničarski prostor između magistralnog puta M-17 i r. Bosne) planirana je druga industrijska zona., tako da će se i na ovom dijelu vrlo kvalitetno poljoprivredno područje trajno izgubiti. Očekivanja su da će privredni razvoj osvajati nove i najkvalitetnije prostore i u narednom periodu, što će umnogome zahtjevati savremeniji pristup zaštiti. očuvanju i unapređenju životne okoline. Iz svega ovoga da se zaključiti da će se trend razvoja Doboj Juga(računajući na zagušenost ravničarskog dijela, pogotovo nakon izgradnje autoputa na koridoru 5-C, izgradnjom ind.zona, izgradnjom odbrambenog - zaštitnog pojasa i izmještanjem postojećih magistralnih puteva radi njihovog priključka na koridor 5-C) morati nastaviti na brdskom dijelu, posebno uz asfaltirane puteve,ili za potrebe stanovanja izgradnjom višespratnica u već postojećim urbanističkim cjelinama, gdje će biti (a što sada i jeste) najveća koncentracija stanovništva.
Kada se sve ovo uzme u obzir, nameće se pitanje ekonomske efikasnosti upotrebe prostora (konačnim definisanjem korištenja građevinskog zemljišta šta se gubi, a šta se dobija?), kako će definisanje prostora pratiti buduću strategiju razvoja općine i obrnuto, hoćemo li u želji da uredimo odnose u ovoj sferi planiranja, (ne)svjesno zapadati u nove oblike slabosti,pogotovo što općina nije u stanju da samostalno vodi zemljišnu politiku(napominjemo da se u ovom slučaju radi o Prostornom planu općine-lokalne zajednice,a da ga pri tome paralelno ne prate Prostorni planovi kantona, Federacije BiH i slično, a da se ne pominje (ne)usaglašenost općinskog prostornog plana sa prostornim planovima susjednih općina, odn.entitetskim prostornim planom). Činjenica je da se općina rukovodi užim lokalnim interesima(vizijom razvoja) u kojima prevladavaju:neadekvatan pristup i nedovoljno poznavanje problematike, posebno u sferi planskog razmišljanja i oslanjanja na okruženje, nedostatak kadrova za planiranje na lokalnom nivou, nedostatak sredstava za ove namjene (posebno sredstava za otkup zemljiša), već se radi ad hoc, od slučaja do slučaja.
Vrlo izraženo pitanje zagađenosti životne okoline koje je prisutno u visokom stepenu zagađenosti vazduha, vode, zemljišta kao nezamjenjivih životnih komponenti je krupno razvojno pitanje. Poremećaj biološke ravnoteže sa trendom rasta negativnog povećanja poremećaja zbog uticaja više faktora upozorava na iznalaženje trajnijih i adekvatnijih rješenja za suzbijanje ovih pojava i zaoštriti veću odgovornost svih korisnika prostora kako na lokalnom, tako i na višim nivoima vlasti i odlučivanja.

OPĆE KARAKTERISTIKE PROSTORA

Kao što ni jedan organ u čovječijem tijelu ne funkcioniše sam za sebe, već je dio cjeline, tako treba posmatrati i prostor koga najčešće zovemo životna sredina. Briga o prostoru treba da bude sastavni dio ukupnog društvenog sistema.Prostor je preduslov da čovjek ostvari individualni, socijalni i ekonomski produktivan život. Zato je prostor - sredina sa svojim organizovanim djelovanjem, dogovorima, zakonima, konvencijama i ostalom regulativom vrlo značajna u smislu modifikovanog uticaja ostalih faktora na čovjeka.
Pojam karakteristika (obilježja) prostora je veoma širok pojam, a da bi se on shvatio, potom definisao i na kraju planirao, potrebno je dati osvrt na njegov povjesni tok. Tako smo se opredjelili da niže damo opće karakteristike prostora u najširem smislu, prije svega vodeći računa o povjesnom razvoju ovog kraja što je bila odrednica njegovog dosadašnjeg razvoja, ali i osnova za budući planski razvoj.

OD NAJSTARIJIH VREMENA

Općina Doboj Jug sa dva naseljena mjesta Matuzići i Mravići smještena je na području sjeveroistočne Bosne, na prostoru gdje se rijeka Usora ulijeva u rijeku Bosnu. Na prosječnoj nadmorskoj visini 150 m., zauzima prostor od oko 10,2 km2 od čega je 40% ravnica, a 60% blago brdovito zemljište.

U ravničarskom dijelu, duž desne obale Usore i lijeve obale Bosne prostire se polje Karuše, a uzvodno Mravićko polje. Plodna oranica pogodna za uzgoj svih vrsta žitarica, ali na kojoj se uzgajaju i druge kulture: duhan, stočna repa, te više vrsta povrća, životno je važna za stanovnike. Životno je važna i zato što se u Karušama nalazi jedino izvorište sa kojeg se vrši napajanje sela pitkom vodom. Ostali prirodni izvori se nalaze u brdovitom području i rijetko se koriste, uglavnom u nuždi. Životno je važna i zbog puteva koji prolaze kroz Karuše i spajaju Matuziće sa ostatkom svijeta, ali i zbog događaja koji su obilježili historiju ovog mjesta.
Po pitomim brežuljcima što se prostiru u pravcu juga raspoređene su bašte, voćnjaci i šume. Zemljište je i ovdje plodno, pa na njemu uspijevaju mnoge vrste voća i povrća. U šumama raste bjelogorično drveće: hrast, bukva, grab i lipa, a tu i tamo ostala je još poneka breza i jasen.
Tu su prirodni izvori vode: Šumska, Breza, Bukovac, Sječa, Vis, Ademova voda, Peraslika.Jakitovac.. Sa ovih se brda i brežuljaka otvara prekrasan vidik prema sjeveru, istoku i zapadu, na Doboj, Ozren i obronke Krnjina, te na Usoru i Bosnu što kroz Karuše hrle jedna drugoj u susret.
U Matuzićima tačka sa najvećom nadmorskom visinom je na brdu Strane ( n.v. 258 m ), a značajno uzvišenje je i brdo Vis ( n.v. 192 m ) koje je smješteno u centru Matuzića,dok je najveća kota n/v u Doboj Jugu na lokalitetu 'Drum' u Mravićima(kod rezervoara vode) i iznosi 354,4 metra n/v. Kako je čitav kraj plodan, svakako je bio naseljen još u prethistorijsko doba. Upravo na brdu Strane su pronađeni ostaci života još u doba paleolita - prije oko 45.000 godina, ali i kasnije u bronzanom i starijem željeznom dobu1.Naseljenost cijelog ovog područja potvrđuju i nalazi sa jednog od najznačajnijih arheoloških lokaliteta u našoj zemlji, uzvišenja Vila koje se nalazi u neposrednoj blizini današnjeg Doboj Juga
Na tom uzvišenju, smještenom na lijevoj obali ušća Usore u Bosnu, utvrđeno je osam horizonata življenja iz osam različitih epoha, a nađeni dokazi potvrđuju da se ovdje živjelo još prije 60.000 godina2.
I brdo Vis je također interesantno iako na njemu nisu vršena nikakva iskopavanja. Za njega se veže predaja da ga je u pradavna vremena neka kraljica preko noći dala nasuti sa svojom vojskom i to s torbicama – toliku je vojsku imala. I zbilja Vis izgleda kao neka namjerno nasuta humka koja bdije nad usorskom dolinom. Predaja govori da je na ovom mjestu zatrpana nekakva crkva, mada istraživanja, kako je rečeno na ovu temu nisu nikada vršena.
Na rimsko doba podsjeća nas rimsko groblje, locirano na krajnjem zapadnom dijelu lokaliteta Vila. Tu je pronađena nadgrobna ploča od kamena krečnjaka sa natpisom koji nam otkriva i prva poznata imena stanovnika ovog kraja. Na ploči se nalazi slijedeći tekst ( prijevod ) 3 :

BOGOVIMA MANIMA SEPTIMIO A....
ISLUŽENI VOJNIK, ŽIVIO JE
GODINE LII.
TICIJA, NJEGOVA ŽENA IZ PIJETETA
MUŽU I SEBI

Tu su također pronađeni i komadi novca: veliki bronzani Aleksandra Severa, mali bronzani carice Magniae Urbicae i Cripsa, kao i dva ulomka natpisa iz kojeg saznajemo da je ovdje pod carem L. Septimijem Severom bila kohorta od 1.000 momaka ( Cohors I Belgarum ) 4.

Pretpostavlja se da su Matuzići u to doba bili poljoprivredni kompleks koji je davan na korištenje veteranima rimskih legija 5.

Da se radilo životu u zajednicama, svjedoči groblje na lokalitetu Drum na granici Mravića I Matuzića koje se zove 'kužino groblje' u narodnu poznatijem kao kugino /kuga-bolest/. Ovdje je ostala predaja da je kuga (računa se da se radi o periodu sredinom XVIII vijeka) poharala čitavo naselje.
Ovi ljudi su se tradicionalno bavili poljoprivredom,gdje je prednjačilo stočarstvo.
Kraj je zbog svog geografskog položaja bio zanimljiv mnogim osvajačima,pa su na ovom prostoru registrovana česta pomjeranja stanovništva.

Ne zna se pouzdano kada su Matuzići i Mravići nastali kao naselje, niti ko su mu bili prvi stanovnici. Ono što je već ranije navedeno jest da tragovi postojanja života na ovom prostoru sežu do prethistorije.

Nalazi iz rimskog doba navode na pretpostavku da su recimo Matuzići bili poljoprivredni kompleks, davan na korištenje isluženim rimskim Legionarima iz obližnjeg Kastruma kod Doboja.
Na nepoznato doba podsjećaju imena pojedinih toponima kao što su: Durini grebovi (njive u Karušama), Osoje, Peraslike, Pirjevi ( njive u brdskom dijelu ).

Srednji vijek, doba bosanske samostalnosti nam na žalost nije ostavio nikakvih tragova na osnovu kojih bismo mogli izvesti zaključak o postojanju naselja na području današnjih Matuzića i Mravića.
Uspomenu na to doba još jedino čuvaju dva već spomenuta karavanska puta: Drum i Grabik.
Narodna predaja spominje Matuze, kršne došljake iz Crne Gore koji su na ovaj prostor stigli krajem petnaestog stoljeća. Navodno su Matuzići po njima i dobili ime 10.
Prvi, kakav takav pisani dokumenat u kojem se spominju Matuzići jest jedan zapisnik što su ga vodili tešanjske kadije negdje između 1639. i 1642. godine11
U tom se zapisniku govori o muslimanima među Bosnom i Usorom u Matuzićima, Kraševu, Mrakovićima ( Mravićima ), Lepenici, kao i drugim selima na širem području Tešnja.
Interesantno je da zapisnik spominje muslimane i u selima koja su danas naseljena isključivo stanovništvom hrvatske nacionalnosti: Žabljak, Sivša, Potočani... Nasuprot toga kao nemuslimani se spominju stanovnici Raduše, Ravne, Mrkotića i Trepča, po svoj prilici posljednji bogumili na ovom području. Dokazi ovome su pronađeni stećci s početka prošlog stoljeća koji su na žalost uništeni. Jedini lokalitet stećaka se i danas nalazi u Ularicama (Općina Usora).
Ovaj nam zapisnik govori da je već tada islamizacija ovdje bila završena. Može se pretpostaviti da je islamizacija ovog prostora počela vrlo rano, odmah po dolasku Turaka.
Usora je konačno pala u turske ruke 1512. godine. Matuzići, na vratima Doboja, koji je, kao i ostali gradovi, bio centar islamizacije su sigurno islamizirani prije nego ostala sela u zaleđu. O tome da je proces islamizacije vrlo rano bio završen ( najkasnije do kraja sedamnaestog stoljeća ) može se zaključiti i po tome što se ovdašnji muslimani više uopće ne sjećaju svojih nemuslimanskih predaka.

PERIOD IZ DOBA AUSTROUGARSKE

Nakon ovoga, ponovo jedan duži vremenski period nema pisanih tragova o životu naroda ovih mjesta. Čak je i narodna predaja siromašna,za Mraviće posebno.

Tek početkom devetnaestog stoljeća, za Matuziće se pročulo , ali u negativnom kontekstu. Naime, postoje zapisi o braći Fetić, hajducima koji su mnogo zla počinili, pogotovo prema kršćanskom stanovništvu. Čineći zlodjela stigli su čak do franjevačkog samostana u Kraljevoj Sutjesci, ali su na kraju ipak uhvaćeni u Matuzićima i ubijeni 12.

Polovinom devetnaestog stoljeća dolinom rijeke Bosne se gradi cesta što spaja Sarajevo i Brod, a o gradnji drvenog mosta na rijeci Usori, blizu njenog ušća u Bosnu saznajemo iz zapisnika sa vilajetske skupštine koja se sastala 21. studenog 1868. godine.

Austrougarska okupacija Bosne je također ostala zabilježena u povijesti Matuzića i Mravića. Stanovništvo nije učestvovalo u narodnom ustanku, ali je nekoliko ljudi iz Matuzića 1878. godine bilo uhapšeno i privedeno pred prijeki sud generalu Filipoviću u Žepče. Ipak, pošto im nije ustanovljena nikakva krivica, oslobođeni su i vraćeni svojim kućama 13.

Početkom dvadesetog stoljeća, po navodima Ahmeda ef. Aličića u Matuzićima je bilo svega desetak zadruga (većih domaćinstava), dok su Mravići bili naslonjeni na Šije (Prva zadruga u Šijama je osnovana 1908). Isti autor navodi da su u 1940.godini, Matuzići selo koje broji 89 domova sa 579 stanovnika, a da su Mravići brojali znatno manje (podataka nema).
Po navodima ovog autora, među najstarije porodice u Matuzićima ubrajaju se: Skulići, Aličići, Avdići, Zaimovići, Begići, Hodžići, Muratovići, Omerovići i Salkičevići. Međutim pouzdano se zna da su stare porodice također i Cicvare, Kurbašići, Kaloševci, ta već ranije spomenuti Fetići. Cicvara i Omerovića više nema u Matuzićima jer im se loza prekinula usljed nepostojanja muških potomaka. Nema ni Salkičevića koji su odselili. Nakon što su im braća hajduci ubijeni, preostali Fetići su prebjegli preko Bosne u selo Ševarlije, gdje danas živi veliki broj njihovih potomaka.
Rod Skulića se smatra najstarijim u Matuzićima. Za njega se priča da je došao sa Sultan - Fatihom. To je jedini rod koji je sačuvao staro ime, bar u jednoj grani. Od njih su postali Aličići koji nose ime po svom pradjedu Aliji koji je živio u prvoj polovini XIX stoljeća, te Avdići. Rod Zaimovića nosi ime po svom pradjedu Zaimu. Oni su došli iz Džakula (selo kod Gračanice ) pa su se u prošlosti zvali Džakule. Posjedovali su najbolje komade zemlje, što podupire predaju da su nekad bili spahije i prvaci.

Postoji predaja i o postanku Zaimovića greblja koje se nalazi u gornjem dijelu Matuzića, u zaseoku Zaimovići. Naime, nekada davno su u Matuzićima zanoćili svatovi. Tu se mlada razboli i umre, te je ukopaju odmah u susjednu bašču i tako postade ovo groblje, koje je izdvojeno od glavnog seoskog groblja. Osim ovoga,jedino se na njivi Radoši još uvijek vide dva osamljena mezara za koja se smatra da su grobovi dva vojnika Omer paše Latasa koji je,navodno,jednom konačio u Matuzićima.Tu su mu umrla ova dva vojnika čiji su grobovi u prijašnja vremena smatrani grobovima ‚ 'dobrih'.
Sama činjenica da se ipak organizovano živjelo, doduše dosta primitivno, navodi na zaključak da se zdravstvena zaštita provodila uglavnom tradicijski, jer se ovaj kraj počinje naslanjati na zdravstvene i druge usluge najbližeg centra(Doboja) tek nakon 1950.godine.

_____________________________________
1) Senad Malhodžić : Televizija i selo, NIRO ‚ ZADRUGAR Sarajevo 1988.,str.67.
2) Kasim Deraković :'Pisana riječ zavičaja, Univerzal Tuzla, 1990.,na str. 11. tekst B.Belić: ‚Rimsko groblje na Usori
3) Kasim Deraković :'Pisana riječ zavičaja, Univerzal Tuzla, 1990., na str. 11. tekst B.Belić: ‚Rimsko groblje na Usori
4) Kasim Deraković :'Pisana riječ zavičaja ‚Univerzal'Tuzla, 1990.na str. 97. tekst Ahmeda Aličića : ‚Na sastavcima Usore i Bosne, u prošlosti i sadašnjosti
5) Senad Malhodžić : Televizija i selo , NIRO ‚ ZADRUGAR Sarajevo 1988.,str.67.
10) Senad Malhodžić :'Televizija i selo ,NIRO ‚ ZADRUGAR Sarajevo 1988.,str.67.
11) Kasim Deraković: Pisana riječ zavičaj, Univerzal Tuzla, 1990.na str. 98. tekst Ahmeda Aličića: Na sastavcima Usore i Bosne, u prošlosti i sadašnjosti
12) Kasim Deraković :'Pisana riječ zavičaja, Univerza’ Tuzla, 1990.na str. 98. i 99. tekst Ahmeda Aličića:‘Na sastavcima Usore i Bosne, u prošlosti i sadašnjosti
13)Ahmed ef.Aličić: Historiografski članci, općina Doboj jug 2001. str. 25. do 33., tekst: ‚ Prijeki sud u BiH 1878.

RATOVI U DVADESETOM STOLJEĆU

Ratovi dvadesetog stoljeća su, itekako ostavili svoje tragove i na prostore današnje Općine Doboj Jug.
U I. Svjetskom ratu značajan broj mještana Matuzića I Mravića je ratovao u redovima carske austro-ugarske vojske na raznim ratištima.
Jedan od najstarijih žitelja Matuzića, Zajmović Husejin (1923-2005.) se sjećao da je njegov otac Arif ranjen negdje u Galiciji. Skupa sa Arifom, na ratištima Galicije su bili i Mehmed Zajimović , Ibrahim Skula i Ramo Delić. Smajl Aličić je proveo četiri godine kao zarobljenik u Italiji. Njegova dva unuka, Mahmut i Mehmed su puno godina poslije, poginuli kao borci A R BiH u ratu 1992. - 1995.
Sigurno je još naših ljudi sa ovih prostora krvarilo za interese Carevine, ali o tome nema pisanih tragova.

U II. Svjetskom ratu većina muškaraca je bila uključena u neku od vojnih formacija. Uglavnom su to bili partizani, ali je bilo i pripadnika domobranskih jedinica, te jedinica Zelenog kadra. Deveterici partizana koji su položili svoje živote tokom NOR-a podignut je spomenik 1988.godine. Ovaj spomenik je 1997.godine uklonjen radi izgradnje ambulante, ali je pomenutim partizanima odana počast postavljanjem novog spomenika 2004. godine. Na ovom spomeniku se počast odaje zajedno njima i borcima A R BiH poginulim u toku agresije na BiH 1992.-1995. Drugi svjetski rat je uzeo i živote nekoliko Matuzićana i Mravićana koji su se borili u redovima drugih vojnih formacija, ali su te žrtve ostale u sjeni pobjednika.

Međutim ,najveća stradanja ljudi, kao i razaranja njihovih dobara ovaj kraj pamti iz vremena agresije na BiH 1992-1995. Naime, nakon zauzimanja Doboja (03.05.1992.) u ruke srpskih snaga, borci A R BiH (mještani Matuzića I Mravića) postavljaju u Matuzićima prvu liniju odbrane od daljeg prodiranja neprijatelja prema Tešnju i Maglaju.
Od pada Posavine, sav prostor od rijeke Save do ušća Usore u Bosnu je bio u rukama srpskih snaga. Više od tri godine Matuzići i Mravići su kao prva linija odbrane odolijevali napadima neprijatelja. U svakodnevnom granatiranju pretrpjeli su strahovita razaranja u kojima niti jedan objekat nije ostao neoštećen, a veći dio kuća je do temelja porušen.
Borbe su bile neprestane, ali sigurno najvažnija bitka za odbranu ovih prostora se odigrala u periodu od 19.03.-21.03.1993.godine.
U poznatoj 'Bici na Karušama' srpske snage su angažovale ogromnu vojnu silu: helikoptere, tenkove, oklopni voz, artiljeriju, te ogroman broj pješaka.
Gotovo goloruki borci A R BiH iz Matuzića uz pomoć pripadnika drugih jedinica
ARBiH i HVO-e su slomili ovaj napad i nakon tri dana žestokih borbi odnijeli pobjedu.
Tokom trajanja agresije 24 borca ARBiH iz Matuzića I Mravića su položili živote za odbranu zemlje. Dvojica su posthumno odlikovani priznanjem 'Zlatni ljiljan'.
U znak sjećanja, ko što je rečeno ranije, na njih 2004. , ko što je napomenuto ranije, godine otkriveno je spomen obilježje kojim se odaje počast njima, kao i borcima palim tokom NOR-a 1941.-1945.

OD DEJTONA DO DANAS

Po završetku agresije,Matuzići I Mravići se, relativno brzo oporavljaju. Zahvaljujući prije svega upornosti i volji samih mještana, ali i pomoći međunarodne zajednice,za vrlo kratko vrijeme je obnovljena većina kuća.
Izgrađena je ambulanta, a potom i poliklinika. Zgrada stare osmogodišnje škole je obnovljena, a zatim je izgrađena i nova, suvremena školska zgrada.
Potpuno su obnovljene i rekonstruirane džamije, te domovi kulture,kao i sva potrebna infrastruktura.
Formiranjem općine Doboj Jug u martu 1998.godine, Matuzići postaju njeno administrativno - upravno sjedište.
Ubrzan proces obnove i izgradnje, otvaranje novih radnih mjesta, te izuzetno povoljan prirodno-geografski položaj privlači nove doseljenike, tako da u ovom periodu na području između magistralnog puta M4 i rijeke Usore niče jedno potpuno novo naselje sa preko 300 stambenih jedinica, a broj stanovnika Matuzića se udvostručava u odnosu na period prije agresije i ima tendeciju daljeg rasta.Izgrdanja budućeg koridora V-C koji će se prostirati neposredno uz Doboj Jug sa priključnom petljom puteva M-17 (Doboj-Sarajevo) i M-4 (Teslić-Tuzla) na ovaj put, u mnogome će odrediti dalji razvoj ovog kraja.

MATUZIĆI: MEKTEB, DŽAMIJA - SALIHIJA I IMAMI

Od kako postoje Matuzići, a postoje veoma dugo, u njima nije bilo džamije sve do 1940. godine pa im je ispjevana pjesmica za koju kažu da ju je smislila Fatima Hodžić početkom dvadesetih godina prošlog stoljeća:

Jest ga ovo selo na lijepu,
Na lijepu ali na rajetku,
Mahana mu što džamije nejma !

Od samoga primanja islama u ovom selu je vršena vjerska obuka, ali posebne zgrade za to nije bilo sve do pred kraj 19. stoljeća. Tada je na sred sela sagrađena primitivna zgradica koja je služila kao mekteb sve do kraja Prvog svjetskog rata kada je srušena. Na tom mjestu sagrađena je veća i ljepša zgrada koja je nadomještala i džamiju. Služila je kao mekteb sve do 1938. godine.
Tada se javila želja za gradnjom džamije, ali je odluka pala da se ipak gradi prije mekteb koji je dovršen i svečano otvoren na Ramazanski bajram 1938. godine.
Osjećala se potreba i za džamijom jer je najbliža bila 3-4 km udaljena u selu Lepenica, pa je zimi i kada su kiša i blato, bilo otežano ići u džumu namaz. Tako je uporedo sa izgradnjom mekteba išla i akcija prikupljanja materijala i sredstava za izgradnju džamije.

U proljeće 1939 godine započela je izgradnja prve džamije u Matuzićima. Dovršena je i svečano otvorena 27. septembra 1940. godine. Krasila ju je lijepa munara sagrađena od klesanog kamena, a sagradio ju je Mujaković Salih iz Matuzića.
Mekteb i džamija su izgrađeni vlastitim radom i sredstvima, pa su se time seljani opravdano ponosili. To su ujedno bile i najveće zadužbine i dragocjenosti sela. Treba istaći da su u izgradnji džamije učestvovali mnogobrojni ljudi i da se radilo akcijski gdje se okupljao veliki broj džematlija. Zanimljiv je podatak da su za ručak na jednoj od akcija braća Salih i Husein Zaimović na rijeci Bosni ulovili preko 150 kg ribe koju su njihove hanume spremile majstorima i irgetima.

U džematu Matuzići mekteb je funkcionisao od samog dolaska Turaka. U početku u primitivnim uslovima da bi od 1938. godine nastava se odvijala u funkcionalnom mektebu sa dvije učionice.
U toku Drugog svjetskog rata, tačnije 1944. i 1945. godine, u mektebu je održavan analfabetski tečaj. Od 1945. godine mekteb je prerastao u četverorazrednu osnovnu školu koju su pohađala djeca iz Matuzića, Mravića, Lepenice i Kraševa. Do tada se išlo u školu na Tešanjku. Prvi učitelj u Matuzićima od 1945-1947.godine je bio Haso Handžar.

Kao muallimi su radili: Smajo Aličić, Mula - Salih Aličić, Ahmed Aličić, Sakib Begić, Mehmed Avdić i Ramo Aličić.

Džamija i mekteb su funkcionisali uz veliki trud i angažman aktivista i džematlija tog džemata.

Prvo renoviranje džamija je doživjela 1967. godine kada je Muharem Habibović iz Doboja izvršio pokrivanje munare limom.
Renoviranje unutrašnjosti džamije desilo se početkom sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća kada je urađen moleraj. Molerske radove je radio Husejn Kotorić iz Ljetinića.

Osjećala se potreba za većom i ljepšom džamijom pa su džematlije odlučile da krenu u izgradnju nove džamije na istom mjestu. Tako su drugi dan Ramazanskog bajrama 1980. godine u velikoj akciji počeli rušenje džamijske zgrade. Minaret nije rušen već je urađena plastična fasada u proljeće 1987. godine. Radove su izveli radnici ''Radnik-a'' iz Doboja. Izgradnja džamije je trajala do 16.08.1987. godine kada je svečano otvorena.

Vrlo brzo se osjetila potreba za još jednim vjerskim objektom, jer se stanovništvo naseljavalo u ravničarskom dijelu oko saobraćajnice
M-4, pa je odlučeno da se novi mekteb gradi na vakuifskoj parceli zvanoj Njivica na Karušama. Pred sami rat postavljeni su temelji za gradnju mekteba. Tada su sinovi rahmetli hadži Alije Avdića (Husein,Salih,Ahmet-Bego) bili najveći aktivisti. Međutim rat je prekinuo te aktivnosti.

U ratu 1992-95. godine džamija je doživjela velika stradanja, jer je bila glavna meta srpskom agresoru. Minaret je oboren 17.10.1992. godine u poslijepodnevnim satima. Minaret je pao kroz kupolu u džamiju, nanoseći joj pri tome još veća oštećenja na ionako oštećenoj i ranjenoj džamiji.

Poslije rata džemat Matuzići bilježi prirast stanovništva u ravničarskom dijelu džemata, pa se počelo razmišljati o gradnji još jedne džamije. Zbog podijeljenosti mišljenja kod džematlija,š ta je potrebnije: mekteb ili džamija, nije se nastavilo sa gradnjom ni
Mekteba na već postojećim temeljima, niti gradnja nove džamije
To tako traje i danas.

OBNOVA RATOM PORUŠENE DŽAMIJE

Početak obnove džamije koja je mnogo oštećena u ratu, otpočeo je 1996.godine,dakle-odmah poslije rata. Obnovu je finansirao Visoki Saudijski Komitet. Radovi su okončani 1997. godine. Džematlije nisu bili zadovoljni urađenom sanacijom, te su se žalili nadzornom organu Zijadu Imamoviću iz Zenice preko koga je sve išlo u vezi radova.
Na veliko iznenađenje džematlije su dobili odgovor da se poklonjenom konju ne gleda u zube. Razočarani takvim stavom išli su i u Rijaset IZ i kod donatora u Visoki Saudijski Komitet – ured u Sarajevu, ali je sve bilo uzalud.

Džematlije Matuzića su odlučili zasukati rukave i svojim sredstvima sanirati već sanirano i na temeljima porušenog izgraditi novi minaret. Treba istaći da 1996. godine Visoki Saudijski Komitet nije htio ulagati sredstva u obnovu porušenog minareta.
Na Bajramskom sijelu 24.01.1999. godine rodila se ideja za izgradnjom nove munare i sanacije džamije. Na tom sijelu kojeg je okupio mjesni imam Hazim ef. Spahić, prvi novčani prilog u iznosu od 500,00 KM dao je dipl.ing. Zijad (Muhameda) Skule,a po uzoru na njega i drugi, tako da je samo taj dan obećano 23.000,00 KM. Bio je to velik zahvat za, ratom izmučene džematlije, ali je odlučeno da se krene postupno.

Radovi na izgradnji novog minareta otpočeli su 10.04.1999. godine, a završeni skidanjem skele 17.07.1999. godine. Minaret je visok 45,30 metara bez alema sa akšamskom i još dvije šerefe. Na vrhu munare je lijepi alem koji je visok 2 metra a postavljen je u petak 16.07.1999. godine poslije džuma namaza, što ukupno čini munaru visokom 47,30 metara,čime se ovaj minaret svrstava u red visokih objekata ove vrste u našoj zemlji.

Radove na izgradnji munare izvodila je firma 'Mesadžid', vlasništvo hadži Zuhdije ef. Imamovića, imama iz džemata Konjodor kod Bužima.

KO SU BILI IMAMI U DŽEMATU MATUZIĆI ?

Što se tiče imama koji su radili u ovom džematu, njih je bilo više. Prvi koji je službovao, i ujedno i najduže, bio je mještanin Ramo ef. Aličić koji je radio kao muallim i imam i prije samog otvaranja džamije 1940. pa sve do marta 1968. godine. reba istaći da se iz Matuzića u Medresama Tuzla, račanica i Tešanj školovalo nekoliko džematlija za obavljanje poslova imama. vi nisu mogli obavljati dužnost u rodnom mjestu,pa su po zadacima tadašnjeg rukovodstva IZ išli po mnogim drugim bližim i daljim džematima. ako je Osman hodža Begić službovao u Trepču, e u Lišnji kod Prnjavora gdje su mu od šestoro djece tamo rođena dva sina Muhamed - Mušan 1910. i Taib 1917).
Nakon službovanja Rame ef.Aličića, poslije njega kroz ovaj džemat su prošli slijedeći imami koji su se zadržavali, neki neki duže a neki kraće. To su:
Alija ef. Ahmetović iz Žepe koji je službovao prije Matuzića u Kozluku,
Osman ef. Trepčić iz Šija koji se posebno isticao lijepim mekamom,
Hasan ef. Okić iz Sladne kod Srebrenika,
Kasim ef. Zlatić iz Malina kod Travnika,
Muharem ef. Hadžić iz Novog Sela kod Tešnja,
Edin ef. Pašalić iz Puhovca kod Zenice koji je službovao u ovom džematu sve do rata 1992. godine.

Pošto su Matuzići u ratnom periodu 1992 – 95. ostali bez svog imama (dotadašnji imam Edin ef.Pašalić u maju 1992.godine je napustio službu i Matuziće), u džematu su obavljali džume, vjersku pouku, ukop umrlih i ostale potrebe slijedeći imami: Sabit ef. Šiljić, imam iz Mravića, Edhem ef. Čamdžić, Vjersko - prosvjetni referent Odbora I.Z. Doboj, hfz. Senaid ef. Zaimović, student FIN-a, te Elvedin Aličić, učenik Gazi Husrev - begove medrese. Elvedin Aličić je dužnost imama obavljao sve do 01.10.1996. godine, kada odlazi na studije u Sarajevo na Fakultet islamskih nauka a potom na dužnost izvan ovog džemata
Poslije njega, od 01.10.1996. godine na dužnost imama u ovaj džemat došao je Hazim ef. Spahić iz Puhovca kod Zenice koji je službovao u Medakovu kod Tešnja.On je i danas imam ovog džemata.

Prvi koji je iz Matuzića završio medresu bio je Ahmed Aličić.
Ipak se izdvaja hafiz mr. Senaid ef. Zaimović iz Matuzića koji je ušao u historiji GHM i uopšte u historiju Bošnjaka kao tadašnji jugoslavenski rekorder u hifzu.

VAKUF I ZADUŽBINE

Da bi se zadužbine lakše održavale u Matuzićima je počelo uvakufljavanje imovine od strane pobožnih mještana - džematlija.
Prvi vakuf u Matuzićima je bila žena, udova hadži Omera Aličića Saliha Aličić, ođena Durmić. Ona je odmah poslije Prvog sv.rata u centru sela darovala bašču na kojoj su sagrađeni i mekteb i džamija. anas džamija u Matuzićima s pravom nosi ime 'Salihija, po imenu svoga vakifa Salihe, ove plemeite žene i prvog vakifa Matuzića.
Nakon što je ona uvakufila bašču, uslijediće i drugi.Tako je 1921. godine Husein Zaimović uvakufio poveću oranicu, odredivši da mu se od njenih prihoda, svakog ramazana,a nakon njegove smrti prouči hatma,a ostatak utroši na mekteb. Za muteveliju je iste godine odredio Smajla Aličića koji je bio sve do 1963.godine.
Od ušteđenih sredstava od prihoda vakufa, Smajl Aličić je 1928. godine kupiuo jednu dobru parcelu kosnice a 1933.godine još jednu bašču.
Vakuf je narastao i napredovao, tako da je 1937 .godine Husejn Skulić, siromašni mještanin odlučio uvakufiti jednu livadu uz pravo korištenja dok je živ, a da mu se poslije smrti od prihoda sa te livade svakog ramazana prouči hatma a ostatak da se troši na mekteb.
Prvi vakif, pomenuta Saliha je 1938.godine darovala još jednu veliku njivu (parcela zv. Jaričište, površine 16 dunuma) koja je davala dobre prinose u žitu i sijenu. I ona je zadužila džemat da joj se poslije smrti od prihoda sa ovog vakufa, svakog ramazana prouči hatma a sav preostali dio da se utroši na mekteb i džamiju. Jedno vrijeme je ova parcela ustupljivana imamu Rami ef.Aličiću na korištenje, kao donamjerak dijela plate.

BRIGA O VAKUFU/MUTEVELIJE DŽEMATA

Već je pomenuto da je prvi mutevelija u džematu bio Smajl Aličić, od 1921. do 1963.godine. Zbog bolesti nije bio u stanju dalje voditi poslove mutevelije , pa na njegov prijedlog od 1963.godine ovu dužnost preuzeo Taib Begić sve do septembra 1995. ratne godine. Džamijski odbora za novog muteveliju bira Sulju Muratovića, koji će se zadržati do smrti 1998. godine. Nakon njega, ovu dužnost, sve do 2004.godine obnaša Muhamed Avdić. Te godine je za muteveliju izabran hadži Salko Muratović koji se i danas nalazi na ovoj funkciji

Matuzići kroz povjest

Matuzići su dobili ime po Matuzama, a to je rodovsko ime doseljenika iz Crne Gore, najvjerovatnije iz graničnog područja prema Hercegovine. I danas u Crnoj Gori ima mjesto koje se zove Matuzi.
Doseljenici su se naselili na ova područja krajem 15-tog i početkom 16-tog stoljeća. Zatekli su mirno stanovništvo Srednjovjekovne Bosne, pa su se sa njima tokom vremena izmiješali. Predaja govori da su u selu bili nekavi Matuše, Matuzi, Matuže bili su krupni ljudi a na uzvišenju zvani VIS imali su crkvu.

Prema pisanim izvorima, koje je najviše napisao Matuzićanin Ahmed Aličić, o ovom mjestu se kaže da je to seoce prastarog imena Matuzići koje leži na ušću rijeke Usore u Bosnu.'Dvije rijeke s dvije strane, među njima rodno polje, i iznad njega obronci okićeni zelenim baščama, iz kojih bojažljivo vire crveni i garavi krovovi posavskih čardaklija – to su Matuzići'. Tako piše Ahmed Aličić u svom radu objavljenom u ''Novom Beharu' XV/1942-43, 1, 28-31., pod naslovom ''Na sastavcima Usore i Bosne u prošlosti i sadašnjosti'

Ovo područje, što zbog plodne zemlje, što zbog geografskog položaja, bilo je naseljeno od davnina. Na to nas upućuje Velika i Mala gradina u Mravićima te Vis u Matuzićima.
Za Vis u Matuzićima narod je pričao, s koljena na koljeno, da ga je neka kraljica dala nasuti sa svojom vojskom i to za jednu noć s torbicama – toliku je imala vojsku. I zaista Vis tako izgleda i danas kao kakva namjerno nasuta velika humka u ravnici.
Na glavicama Crkvina i Londža (današnje selo Plane) na ušću rijeke Usore u rijeku Bosnu nađeni su spomenici iz Rimskog doba, dok su na uzvišenju Strane u Matuzićima šezdesetih godina prošlog vijeka pronađeni ostaci srednjovjekovnog oružja i oruđa, te metalni novčići, takođe iz Rimskog perioda koji se i danas nalaze u Zavičajnom muzeju u Doboju. Na lokalitetu Crkvina otkrivena su dva ulomka jednog natpisa i tri komada novca: veliki bronzani Aleksandra Severa, mali bronzani carice Magniae Urbicae i Cripsa. Iz natpisa se saznaje da je ovdje pod carem L. Septimijem Severom bila jedna cohors miliarija. tj.jedna kohorta od hiljadu momaka. Na prvom kamenu nije imenovana kohorta a na drugom se nalazi poznata Cohors I Belgarum. Ovaj lokalitet je arheolozima poznat po nazivu Kastrum (kasarna Rimske vojske). U Matuzićima su stanovali veterani od četa koji su se ovdje izmjenjivali.
Neki toponimi naziva njiva ili izvorišta voda ukazuju da se radi o prastarom naselju. Tako se neke njive zovu Pirnjevi, Peraci, Šatorke,
Havdine, dio naselja se zove Četrlja, Kuršum ili prirodni izvori vode kao što su Peraslika,Vis, Bukovac, Šumska Voda, Sječa, Breza, Donja voda itd.
U selo vode dva srednjovjekovna puta koja se od davnina spominju i to od rijeke Bosne ''Drum'' a od Usore 'Grabik' koji se sastaju u Matuzićima i zajedno čine 'Drum'' koji ide dalje pobrdaljem između Mravića sjedne i Kraševa i Lepenice s druge strane preko Trepča sve do Travnika. Dakle, još davna vremena kroz Matuziće se išlo i na sjever i na jug.

Islam u ove krajeve je došao početkom 16. stoljeća. Prema jednom zapisniku tešanjskih kadija između 1639 i 1642. godine, stoji da je ovaj kraj već tada bio skoro potpuno islamiziran. (Cijelo područje oko rijeke Usore tada poznato kao Pousorje.)

Doboj je u ovom kraju bio središte islamizacije kao i ostali gradovi tada u Bosni. Pošto su Matuzići vrata Doboja morao je biti poislamljen prije nego druga sela u zaleđu. To se može zaključiti i iz toga što muslimani Matuzića se ne sjećaju svojih predaka nemuslimana i ne znaju da su njihovi stari bili išta drugo osim muslimani. U gore spomenutom zapisniku navode se muslimani između rijeka Bosne i Usore u Matuzićima, Kraševu, Mrakovićima (Mravićima), Lepenici i dalje.

Ahmed Aličić navodi kako mu je Ibro Kaloševac iz Matuzića pričao o strašnoj kugi koja je poharala ljude i blago (stoku) u čitavom kraju. Tada je ono malo preživjelih seljaka u Matuzićina uzoralo prvo oranje s tri juneta u čitavom selu.Pored kuge, ovaj kraj je stradavao i od neprijateljskih provala zbog svog geografskog položaja i što se nalazi na udaru puteva što vode uz Bosnu i Usoru.

Sačuvana je i predaja o nastanku greblja u Zaimovićima koje se nalazi u gornjoj mahali Matuzića. Priča se da su nekad davno u Matuzićima zanoćili neki svatovi iz Travnika. Oni su su išli po mladu u Džakule kod Gradačca.Vraćajući se prema Travniku u Matuzićima ih zatekne noć, pa su morali konačiti. Tu noć im se razboljela mlada i umrla. 'Maštulugdžija', koji je trebao ići ispred svatova do odredišta (Travnika) da nosi radosnu vijest, morao se pretvoriti u kahardžiju, vratiti se u Gradačac i prenijeti tužnu vijest. Mladina familija nije mogla povjerovati u ovo, pa je došla u Matuziće, do mjesta gdje im je kćerka umrla.Ukopali su je u jednu bašču pored puta i odlučili da se tu nastane. Tako je nastalo ovo porodično greblje koje se veže za dolazak familije Zaimovića.

Također je sačuvana i predaja da je u Matuzićima konačio Omer paša Latas sa svojom ordijom pa su mu umrla dva vojnika koji biše pokopani na njivi zvanoj Radoši. O ovome svjedoče dva mezara na pomenutom lokalitetu koja su do danas očuvana i obilježena.

Pod kraj 19. stoljeća Matuzići su imali svega desetak zadruga (domova) a polovinom 20. stoljeća 89 domova sa 579 stanovnika.
U selu su živjeli ovi stari rodovi: Skulić, Aličić, Avdić, Zaimović, Salkičević, Hodžić, Begić i Muratović.

Za rod Skulića priča se da je došao sa Sultan-Fatihom. Od njih su postali Aličići, koji su prozvani po svom pradjedu Aliji koji je živio u prvoj polovini 19. vijeka. Već smo rekli da se dolazak Zaimovića vezuje se za predaju o nastanku njihovog greblja. Došli su iz Džakula kod Gradačca ( Posavina) pa su ih u početku u stara vremena zvali Džakule. I danas u mjestu Džakule postoji rod Zaimovića što je samo potvrda ovoj autentičnosti. Oni su imali najbolju zemlju u selu, što potvrđuje da su bili spahije i prvaci.
Stanovništvo Matuzića se uglavnom bavilo zemljoradnjom,
stočarstvom i voćarstvom . Otvaranjem tvornice šećera na Usori (Doboj) krajem 19. stoljeća, manji broj žitelja ovog sela počinje da sije repu za potrebe ove fabrike.
Izgradnjom uskotračne pruge Usora - Pribinić (1878), Tešanjska familija Turalić pored željezničkog stajališta na Karušama, a uz raskrsnicu puteva za Maglaj i Teslić, sagradila je dućan sa prenoćištem i kahvanom. Stanovništvo je živjelo teško. Mali broj ljudi je radio na željeznici, sezonski u tvornici šećera, te u sječi šume. Nakon prestanka sa radom tvornice šećera na Usori 1930. godine, brojni radnici su ostali sa posla, pa je tako i nekoliko ljudi iz ovog sela koji su tamo radili.

Matuzići su danas sjedište Općine Doboj Jug. Jedna su od dvije mjesne zajednice koje čine ovu općinu. Površina Matuzića je oko 4 km 2 na kojoj živi blizu 3000 stanovnika. Selo,koje je prije rata bilo jedna od najrazvijenijih mjesnih zajednica tadašnje opštine Doboj, iz rata je izašlo skoro totalno porušeno. Prije rata njegovih 650-700 radnika izdvajali su 10 posto iz plata za mjesni samodoprinos po nekoliko godina kako bi sebi stvarali što bolje uslove za život. Nakon rata uslijedila je intenzivna obnova kuća i infrastrukture, te naseljavanje i izgradnja novih objekata,a koncentracija privrednih kapaciteta i stambeno-poslovnih objekata intenzivirana je uz magistralne puteve Doboj-Teslić(M-4) i Doboj-Maglaj (M-17). Dobijanjem statusa lokalne zajednice,Općina Doboj Jug sa svoja dva naseljena mjesta (Matuzići i Mravići) uspostavila je viziju i misiju razvoja, te socijalnu budžetsku komponentu preorjentirala u razvojnu, vodeći računa prije svega o zadovoljstvu njenih građana. Tako je i u oblasti saradnje i partnerstva sa nevladinim organizacijama, pa tako i sa džematima, gdje je podrška i neposredna financijska i druga potpora džematima jako vidljiva,što je za svaku pohvalu.
Zahvaljujući općini je u Matuzićima je realizovano na desetine većih i manjih projekata od opšteg interesa (putevi, vodovod, elektrifikacija,
škola,sportska dvorana itd). Općina je dala podršku za adaptaciju džamije, izgradnji novog minareta, uređenju mjesnih grebalja,itd. Ilustracije radi,devetu godinu zaredom iz budžeta se izdvajaju sredstva za stipendiranje studenata i nadarenih učenika,među kojima ima i učenika medrese,te studenata na Islamskoj pedagoškoj akademiji,odn. FIN-u.

Slijedi: Prilog za historiju Mravića

Na relaciji Doboj-Maglaj ima nekoliko spomenika - obeliska koji potječu iz perioda austrougarske vladavine. Na ovom prostoru, prije izgradnje uskotračne pruge Brod - Doboj - Sarajevo desilo se nekoliko sukoba između austrougarske vojske i njihovih protivnika, posebno mještana koji su ih smatrali okupatorima. Iz podataka Kalendara Narodne Uzdanice za 1938. godinu, str. 104 bosanski povjesničar Hamdija Kreševljaković piše o Prijekom sudu u Bosni i Hercegovini ukazjući na iznenadni napadaj na jednu vojnu izvidnicu kod Maglaja 3. kolovoza 1878.godine što je dalo povoda zapovjedniku okupacione vojske generalu Filipoviću da sljedeći dan proglasi prijeki sud unutar zemlje, koju je zaposjela carska vojska. Prijeki sud je proglašen u Doboju gdje su se nalazili veći odredi vojske.Od Doboja, preko Mravića i Šija do Kosove nalazili su se manji odredi koji su kontrolisali osvojeni teritorij i za manje provokacije, piše ovaj povjesničar, domicilnom seoskom stanovništvu su nanosili probleme, porobljavali ili ubijali muškarce koji su obavljali poljoprivredne poslove na njivama.To je iritiralo mjesno stanovništvo da su se znali opirati vojski i često im pri susretima, a posebno u zasjedama, nanositi gubitke.Vjeruje se da su austrougarske vlasti podizale spomen obilježja na mjestima pogibija svojih vojnika, pa se tako na lokalitetu u Mravićima nalaze dva ovakva obilježja, te u Maglaju još nekoliko,uglavnom na lijevoj obali rijeke Bosne.
Ističemo da na dva spomen obeliska u Mravićima (a vjerujemo i na ostalima) stoji tekst: Intreuer Pflichlerf?llung gestorben 1879 što bi u slobodnom prijevodu glasilo: Ožalošćeni poginuo ispunjavajući dužnost 1879. Na jednom od ovih obeliska ima očuvan metalni znak sa brojem 24663, pa pretpostavljamo da je to identifikacioni broj austrougarskog vojnika.
Općina Doboj Jug je prije par godina pisala Austrijskoj ambasadi u Sarajevu (atašeu za kulturu) pismo ukazujući na ove činjenice ali gospoda iz ove ambasade nije bila zainteresirana da se bilo šta poduzima, tako da će Općina Doboj Jug učiniti napore da se ovi spomenici dostojanstveno očuvaju i urede.